Suglasniki, ki se razlikuju po mjestu tvorbe (artikulacije), se jednaču tako, da prvi prilagodi (ili približi) svoje mjesto tvorbe drugomu. Pravac jednačenja je regresivan, tj. poslidnji suglasnik grupe djeluje na pret­hodnoga.

Alternacija s (z)/š, z/ž (š) pred /č ť ľ ń/, npr. izgláditi, isfúćkati – iščȑpiti, raspȃliti, razdìliti – raščepúriti se, iś ćȗdi (u pismu iz ćudi), pròsiti – pròšnja, vòziti – vòžnja, páziti – pážnja, pàžljīv i pàzljīv v. § 72, podnòsiti – nepodnòšljīv.

Alternacija n (ń)/m pred /p b v/, npr. hȋnjiti – hímba, stȃn – stàmbeni, prójti vȃn – vȃmprójti (u pismu vanprojti), vȃmvȋriti – (u pismu vanviriti).

Odstupanje: Suglasniki /s z/ se ne jednaču pred /ľ ń/, kad su prvi završni suglasniki prefiksa, a /ľ ń/ početni suglasniki morfema osnove, npr. ljȗtiti – razljȗtiti, njȋhati – raznjȋhati.

Napomena: Kad se u pismu pojavi grupa slov lje, a u drugi obliki istoga morfema osnove stoji lije, onda je to posljedica pravopisnoga pravila, npr. slijediti [iȇ] – sljedovanje [ié].

Za razliku od hstj. ne dolazi svenek do alternacije h/š pred palatalnimi suglasniki v. § 75, npr. smȋh – smìhljati se, dȑhtati – dȑhće (uz dȑšće).

Ispadanje (gubljenje) suglasnikov