Izrična rečenica ugradjuje se u glavnu kot dodatni sadržaj neke riči. Ona ta sadržaj objašnjava, eksplicira, pak bi ju mogli nazvati i objasnidbenom ili eksplikativnom.

Iako su izrične rečenice bliske odnosnim (relativnim), ar i one daju ričam dodatan sadržaj, razlikuju se od njih po tom, da odnosne dodatnim sadržajem bliže odredjuju značenje neke riči u glavnoj rečenici, a izrične to značenje proširuju, izvadjaju i razlažu, objašnjavaju.

Vezniki izričnih rečenic su: da, kako i kade.

Po mjestu svojega ugradjenja u strukturu glavne moru izrične rečenice biti subjektne i objektne v. §§ 1372-1376.

Riči, kim se ugradjivanjem izričnih rečenic proširuje značenje, su obično pokazne zamjenice. One imaju svoje mjesto u rečeničnoj strukturi glavne rečenice, a sadržajno su prazne, pak ta sadržaj dostanu u izričnoj rečenici, ka se uza nje ugradjuje.

Takova pokazna zamjenica je čudaputi direktni objekt glagola, ki znači govorenje, pak izrična rečenica izriče sadržaj toga govorenja. Kad se izričnom rečenicom prenosi pravi ili mišljeni govor, ne spominju se u njoj riči zizma tako, kot su bile ili kot bi bile izrečene, nego pri tom nastupaju neke promjene v. §§ 1576-1581.

Rečenice s veznikom da

S glagoli govorenja