Kad stoju dva samoglasniki jedan uz drugoga, nastane zijev (= otvor) ili hijat. Zijev more nastati i na granici od dvih riči, od kih jedna završava, a druga počinje samoglasnikom. Takova pojava se većinom odstranjuje ili kontrahiranjem samoglasnikov ili umetanjem intervokalnoga /j/ ili /v/, odnosno konsonantizacijom /u/ ako je ono drugi samoglasnik u redu. Npr. Paulus > Pavlъ > Pav¡l > Paval > Pavao; Europa > Evropa.

Hrvatski jezik nij ni u starjem vrimenu trpio zijev, zato imamo nek malo primjerov sa zijevom. Većinom su to složenice i prefiksalne tvorenice: crnook, gh. črnook, bjeloognjen, krivoust, naučiti, naoštriti, neugodan i sp. Istotako i onomatopejske riči: jauk, jaukati, jaukanje. Noviji zijev je nastao u riči, u ki je /o/ postalo od /l/, npr. čuvao, nosio, išao, učio, rekao, žeo, veseo, vladaoci ( gh. vladari), žeteoci ( gh. žnjači) i dr.

Zatim u oni riči, kade je /u/ postalo od /ǫ/, npr. pauk, paučina (< paǫkъ), u oni riči, u ki je med dvimi samoglasniki ispao suglasnik, npr. jedanaest, dvanaest, trinaest... (< jedьnъ na desęte > jedan na desete > jedanadeset > jedanaest i sp. U novije vrime se zijev pojavljuje i u učeni i stručni posudjenica i tudji osobni imeni, npr. eutanazija, geometrija, poezija, realan, zoologija, Eugenija, Europa, Zeus.

Med /i/ i /o/ nij zijeva, ar se med njimi ostvaruje u izgovoru prijelazni glas spodoban /j/, ali se on po današnjoj pravopisnoj normi ne registrira, npr. htio, bio, smio, vidio, živio itd. i u posudjenica: biblioteka, biologija, nacionalni, patriot, prior. Ne odstranjuje se zijev ni u tvorenica kot je priorati.

U posudjenica i tudji vlastiti imeni, u ki je od dvih samoglasnikov prvi /i/ a drugi nij /o/, se zijev redovito odstranjuje, npr. dijagnoza, dijapozitiv, filozofija, orijent, radijus, trijumf, Azija, Ilijada itd.

Proteza

Proteza iz starjih vrimen se tumači odstranjenjem zijeva, ki je nastao med dvimi susjednimi riči. U prethistorijskom vrimenu jezika je svaka rič završavala samoglasnikom (punim glasom ili poluglasom). Ako iduća rič počinje samoglasnikom, onda nastaje zijev. Neki samoglasniki u prethistorijskom vrimenu nisu mogli stati na početku riči, to su bili /ь/, /ъ/, /ę/, /y/. Oni su pred sobom redovito dostajali tzv. protezu i mogli su se nek s njom izgovarati. Uz prednje samoglasnike /ь/ i /ę/ je to redovito bio sonant /j/. Uz zadnje /ъ/ i /y/ je to bio sonant /v/ v. § 1814. I drugi samoglasniki, ki su mogli stati na početku riči, su u starji jezični razdoblji čudakrat dostali protezu. U hstj. je čudakrat /j/ proteza pred samoglasniki zadnjega reda. Tako je ostatak iz starjega vrimena protetski /j/ u još, jošće (< ošće, < ošte), jutro (> utro), jesam (< *esmь) i dr.

U gh. se moru prejotirati i riči s početnim /i /: iti : jidem HK 60, jidu EK-ČP 49, igra : jigru EK-ČP 28, jigrajuć HK 40, imati : jima HK 105, jimanje HK 98, 102, ime : jime HK 10, 23, iskati : jiskati HK 92, 143, iskra : jiskre (jfizkre) EK-ČP 437, istina : jistina HK 2, Ivan > Jvanu EK-ČP 57. Rijetka imena i posudjenice se ne prejotiraju, npr. Izidor, Izaiaš, interes.

U neki izvori se /j/ pretvori u /dj = đ /, npr. gyisti : isti : jisti HE 56, 64, LV-EV 155, išći : gyišći LV-EV 155, igrajući : gyigrajuchi LV-EV 16.

Početno /e/ se u starji posudjenica takaj prejotira : ezer : jezero EK-ČP 391, 404 iz ug., Erbe : jerb LV-EV 18, pojerbati EK-ČP 50 iz nim. Ali crikveni izrazi ostaju prez jotacije: evandjelje, elemenat.

Za/v/ protezu nimamo jednake primjene. U slavski riči more staro /u-/ imati protezu /v/, npr. udarac EK-ČP 60, vudarcov EK-ČP 326, ulica EK-ČP 294 – vulicah EK-ČP 424, za ormar se upotribljava i vermar: va vermaru EK-ČP 312, vermarov EK-ČP 142, a vušeto, vujac, vučitelj, vapno susreće­mo u prvom redu u govori štokavcev i Vlahov, nugal i vugal, kot i /h/ horati, horij, hujtiti i dr. Staro uže more biti ur, ali većkrat jur. Istotako i oš i još, jošće.

Početno /a/, ko je u domaći riči bilo prejotirano, kot npr. jagnjac, dostaje samo u najstarji posudjenica /j/: japno EK-ČP 243, jalan, jalni B/P-DV 136, jarak EK-ČP 228, novije su: aldov, advent, Andreas – Andraš uz vjerojatno starje Jandre.

Sažimanje (kontrakcija, stezanje)

Sažimanje je u hrvatskom jeziku vrlo staro i bilo je u velikom završeno pred doseljenjem u nove južne krajine. Još pred prvimi pisanimi spomeniki je ono zahvatilo složenu pridjevsku i zamjeničku deklinaciju po ispadanju intervokalnoga /j/, npr. N jd. sr. i ž. r. bosoje, bosaja > boso, bosa, A jd. ž. r. bosǫjǫ > bosǫ > bosu, G mn. i D mn. bosyjihъ, bosyjimъ > bosih, bosim itd. G jd. ž. r. zamjeničke deklinacije toję, jeję, kojeję, vьseję > te, je, koje/ke, vse. Ta sažimanja su dopeljala s jedne strani do ujednačavanja jednostavne i složene pridjevske deklinacije, a s druge strani do ujednačavanja zamjeničke i pridjevske deklinacije. Jedini ostatak starjega stanja je nesažeti G jd. ž. r. zamjeničko-pridjevske deklinacije u hrvatski spomeniki 14. st.: njeje, našeje, svojeje, onoje, ovoje..., dobroje, jednoje, nevoljnoje, pravoje, svetoje ..., ki obliki se tumaču kot knjiški pod crikvenoslavskim uticajem.

Do sažimanja samoglasnikov po ispadanju intervokalnoga /j/ je došlo i kašnje. Ono je zahvatilo pojedine riči i neke morfološke kategorije. Npr. pojas > pas, zajec (< zajęc) > zec, svakojako > svakako ...; u zamjeničko-pridjevskoj deklinaciji: mojega, tvojega, svojega > moga, tvoga, svoga; dvojega, trojega > dvoga, troga; mojemu, tvojemu, svojemu > momu, tvomu, svomu; u glagoli 1. razreda V. vrsti: čuvaješь, čuvajetь, čuvajemo, čuvajete > čuvaš, čuva, čuvamo, čuvate, pak analogijom čuvam i dr.

Za naše gh. prilike je i to završeno pred doseljenjem.

Ostvareno je sažimanje u:

-oja- > a:

pojas > pas, pasom, pripasati EK-ČP 379 ; gospoja > gospa EK-ČP 83,

-oje- > o: u GD jd. m. i sr. r. posvojne zamjenice moj, tvoj, svoj :

mojega B/P-DV 19, tvojega B/P-DV 143, svojega EK-ČP predg. 4, ali i moga B/P-DV 152, 195, tvoga B/P-DV 156, 161, svoga B/P-DV 136, tvomu B/P-DV 11, 148.

Sažete riči se u starji teksti čudakrat pišu akutom: móga B/P-DV 152, tvóga B/P-DV 156, svóga B/P-DV 136 i dr.

Zvana navedenih primjerov dolazi do sažimanja samo još u nekoliko drugih, npr. prijatelj – neprijatelj > pretelj, nepretelj HK-50, B/P-DV 7, 14, ne-imam > nimam, nijedan > nédan, z nédnum EK-ČP 16, ni-jednuč > nédnuč EK-ČP 24.

Duženje i jednačenje (asimilacija)

Sažimanje dvih samoglasnikov uvijek daje dugi samoglasnik, npr.: sō, stō i dijalektalno došō, pošō, kupovō i dr. Kad se sažimlju dva različni samo­glasniki, se oni najprije jednaču. Jednačiti se more prvi samo­glasnik prema drugomu, npr. došao > došoo > došō ili drugi prema prvomu, npr. došao > došaa > došā. Ako se najdu jedan uz drugoga samoglasniki /e/ i /o/, prevladava u jednačenju obično /o/, npr. dvojega, trojega; mojega, tvojega > dvóga, tróga; móga, tvóga, ali ipak stéćak < stojećak.

Asimilacija se u ghkj. ne vrši u mnogi riči, npr.: dol, sol, stol; došao, ali u mojega/mōga, tvojega/tvōga ...

Zvana jednačenja samoglasnikov, ki stoju neposredno jedan uz drugoga, ča pelja do njevoga sažimanja, more dojti do jednačenja samoglasnikov i u susjedni slogi, npr. stajati < stojati, gh. stati, pepeo < popelъ, pak dijalektalno medecina < medicina, apateka < apoteka (u govornom jeziku i danas još apateka i patika) i dr. More se jednačiti i samoglasnik sufiksa prema samoglasniku osnove u neki onomatopejski riči, npr. klepet, trepet, zveket – klokot, topot; blebetati, klepetati, zveketati – klokotati, cvokotati.

Razjednačivanje (disimilacija)

Do ove promjene dolazi, da bi se zaobašlo ponavljanje istih glasov u susjedni slogi. Javlja se u I jd. nekih imenic m. r., ke završavaju na nebni ili nekadašnji palatalizirani suglasnik, a u osnovi imaju /e/, npr. Bečom, ježom, knezom, mjesecom, gh. misecom, zecom, a ne Bečem, ježem, knezem, zecem.

Pokretni samoglasniki

Pokretni samoglasniki se moru ili ne moru najti na kraju riči, ali oni ne utiču na značenje riči. Takove dvojake oblike moru imati neki prilogi ili prijedlogi, npr. kada – kad, sada – sad, tada – tad, protivu – protiv (protivu samo u hstj.) i dr.

U zamjeničko-pridjevski deklinacija ima hstj. u G jd. m. i sr. r. uz mojega, tvojega, našega, vašega, nikoga, svakoga, dobroga, žutoga i mojeg, tvojeg, našeg, vašeg, nikog, svakog, dobrog, žutog; u DL jd. m. i sr. r.: mojemu, tvojemu – mojem, tvojem, u DLI mn.: mojima, tvojima – mojim, tvojim. Vrši se zbog jezične ekonomije.

Ghkj. nima tih pojavov, a D i L jd. se razlikuju u nastavki: D jd. m. i sr. r.: mojemu – momu, tvojemu – tvomu, našemu, vašemu, nikomu, svakomu. L jd. m. i sr. r. mojem, tvojem, našem, vašem, nikom, svakom ...

Ispadanje, otpadanje

Do ispadanja (haplologije) dojde, ako se u riči najdu dva jednaki slogi jedan uz drugoga, npr. bremeno-noša > bremenoša (breme, gh. brime+ nositi), zakono-noša > zakonoša. Rič se pojednostavljuje i otpadanjem različnih slogov, npr. gle < gledaj, homo, gh. hodmo < hodimo.

U ghkj. more ispasti:

/i/ infinitiva, posebno gusto u pjesma, ali i u prozni teksti, npr.:

do se ne bi moral plaka t,/ suze točeć lica zmaka t B/P-DV 143 – pri njoj ništar ne prudi prosit ali moli t; ništar ne hasni nju tuži t ali z njum se pravdat i EK-ČP 2,

/i/ u imperativu, (ali ponekad se i bilježi):

bud’ B/P-DV 186, pokaž B/P-DV-163, pomoz B/P-DV 231 itd.

Ako glagolski korijen pred /i/ završava na /t/ ili /d/, se on stopi sa množinskim završetkom imperativa /-te/: hote (< hodite) B/P-DV 152. U prijevodu Svetoga Pisma se većinom pridržava -dt- i -tt-: budte, hotte (moralo bi biti hodte).

U kondicionalu bi se po potriboći gubi /i/, većinom u pjesma: ne b’ se bila ufala B/P-DV 167, da b’ bila minula/ jur bi va njem bila B/P-DV 157.

Prezentske forme od biti – si, je, nisam, nisi, nije... moru u pjesma (jačka) biti skraćene u s’, nis’, j’, nij’:

koga s’ prez sake mraznoće rodila B/P-DV 193 – nis’ jimal radosti nit pokoja B/P-DV 231 – ča j’ Eva pogubila B/P-DV 129

U stari teksti se upotribljava /j/ i /je/. Osebito po se javlja se /j’/:

jedan se j’ dičil Kalendar 1806, 33 – Bog se j’ rodil Betlehemi B/P-DV 133

Prefiks iz se pojavljuje kot iz, z i s (nij pravila u stari teksti zvana / z/ pred zvučnimi, / s/ pred nezvučnimi konsonanti), npr. ispuniti, izvračiti, izbijemo, iscuriti, ishaja, izišla, iz božje milošće, iz dibine, zbaviti, zgubiti, shaja, shodi, skušavanje, spovid i dr.

Samo u rijetki slučaji ispadaju drugi samoglasniki : ponediljak > pandiljak LB-HZ 19a ; udariti > udriti B/P-DV uvod; studenac > zdenac B/P-DV 131; dosljedno je doslje/dosle (< *do-se-le), odslje/odsle (< od-se-le), potle (< po-to-le), dokle (do-ko-le), analogno i *do-syta > dosta, dost.

Obliki taj, toj, togaj, tomuj, tej pokazne zamjenice su u gh. potpuno nepoznati, upotribljavaju se samo ta, to, toga, tomu, te.

Kratke forme v, va, vo; ni, na, no stoju samo po samoglasničkom završetku prijedloga, na koga preskače i naglasak (ná vi svit), drugačije stoju ov, ova, ovo (ovъ-jь, onъ-jь) :

ti si na v svit poslana B/P-DV 212 – va vo bratinstvo OM 161b – na vu spovid B/P-DV 21 – na vom svitu B/P-DV 47 – za ve ... grihe B/P-DV 21 – na ni dan LB-18a – va ni oganj EK-ČP 208 – va no leto HE 30 – va nu ljubav LB-HZ 357 – za ne ... riči LB-HZ 116

Premetanje slogov (metateza)

O premetanju (metatezi) govorimo kod likvidov /l/ i /r/. Ono se je počelo jur u praslavskom vrimenu, ali završava u zasebnom razvitku pojedinih slavskih jezikov, tako i hrvatskoga. Vrši se kod praslavskih fonemskih slijedov /ol/, /or/, /el/, /er/ u zatvorenom slogu, tj. na početku riči pred suglasnikom ili u sredini riči izmed dvimi suglasniki. U nji dolazi do premetanja samoglasnika i likvide, npr. *olkomъ > crsl. lakomъ, hr. lakom; *ordlo > crsl. ralo, hr. ralo; lat. Carolus > crsl. kraļь, hr. kralj.

U hrvatskom jeziku su se slijedi /ol/, /or/, /el/, /er/ pretvorili u /la/, /ra/ /lě/, /rě/, ča znači, da je u razvitku najprije moralo dojti do duže­nja samoglasnika pred likvidom, a zatim do njevoga premetanja. Pra­slavsko /o/, ko je moglo biti samo kratko, postalo je /a/, a praslavsko /ē/ dalo je /ě/. Od toga nastane premetanjem /la/, /ra/, /lě/, /rě/: glad (< *goldъ), grad (< *gordъ), klas (< *kolsъ), lane (< *olnę), mlad (< *moldъ); brijeg, gh. brig (< brěgъ < *bergъ), mljeti, gh. mliti < mlěti < melti), plijen, gh. plinj (< plěnъ < *pelnъ) itd.

Razvitak suglasničkoga sistema