O -deklinacija i palatalna jo- deklinacija predstavljale su glavnu deklinaciju imenic muškoga i sridnjega roda. One su u kasnijem razvitku doživile neznatne promjene i su skupile sve imenice m. i sr. r. Ostale deklinacije m. i sr. r. su se izgubile, izvršivši neznatne uticaje na glavnu deklinaciju. O -deklinacija i jo -deklinacija razlikovale su se u jednini u NA (- ъ/-ь), u V (- e/-u), L (- ě/-i) i u I (- omь/-emь); u dvojini u DI (- oma/-ema); u množini u G (- ъ/-ь), D (- omъ/-emъ), L (- ěhъ/ -ihъ) i I (- y/
-i). Po redukciji poluglasa na kraju riči i izjednačenju /y/ i /i/ su neke od tih suprotivnosti skrsnule. Slijedeća etapa je bila izjednačivanje padežnih nastavkov s /ě/ s onimi iz palatalne deklinacije (npr. L jd. na grobi, na stoli prema ranijemu na grobě, na stolě kot na kraji, na križi). Kašnje se je L jd. izjednačio s D jd. (npr. u grobu, u jezeru, na križu, na stolu). Po gubitku krajnoga slaboga poluglasa je G mn. imao nastavak -Ø. Sistematiziranjem novijih množinskih nastavkov u novoštokavski govori, u G -ā (od 14. st.), a u DLI -ima (još kašnje postupno ujednačivanje), ostale su izmed nepalatalne i palatane deklinacije samo minimalne razlike: alternacije -o/-u u V jd. imenic m. r. (junače, rode – kraju, mužu), - om/ -em u I jd. imenic m. i sr. r (junakom, rodom, selom – krajem, mužem, poljem) i umetak -ov-/-ev- u množinski padeži s proširenom osnovom (gradovi, gradova, gradovima – krajevi, krajeva, krajevima). Takovo sistematiziranje u ghkj. ne postoji.

U ghkj. su stare osnove/deklinacije m. r. /-o-/, /-u-/, /-i-/, /-n-/ skupaspale u jednu jedinu paradigmu deklinacije, ka u velikom odgovara staroj o- deklinaciji. Unutar ove deklinacije su se u 18. st. još dobro razlikovale o- i jo- osnove, kašnje tendiraju palatalni nastavki minjanju u nepalatalne. Ostatki starih deklinacijov su se u pojedini padeži očuvali ili još i u neki cijeli deklinacija pojedinih riči.

Po ispadanju krajnoga slaboga poluglasa (- ь) dostane gh. G mn. - Ø nastavak, osebito imenice sa završetkom -ak, -ac: (svetak, lonac), rijetkokrat -i, u starji teksti -ih (zubi, očenaši, prodikači) ili suglasnički završetak -ov, palatalne osnove -ev ili -ov (darov, grihov, kraljev, roditeljev) ali i mišano: nepreteljev/-ov, varošev/-ov, misecov/-ev. D mn. -om, palatalna osnova -em/-om (dužnikom, krivovercem, poglavarom).

U I jd. nepalatalne osnove m. i sr. r. imaju nastavak -om (činom, sinom, plamenom), palatalne -em (kraljem, ognjem, križem), ali neke od njih završavaju na -om, i to imenice na -ar (< -arь: poglavarom) i -telj (stvoriteljom). Nastavak -u (< -ǫ), -um, -om u I jd. imaju imenice ž. r. na -a (ženu/ženum /ženom, ribu/ribum/ribom). I mn. m. i sr. r. završava na -i (u starji teksti i -ih: (grihi/grihih; pismi/pismih), a ž. r. na -ami: ženami. L jd. o- korijena ima nastavak -ě: seli, oci ili -u: selu, L mn. m. r. -ih, -i < (*-ěchъ, -ichъ), va sudih EK-ČP 128, ž. r. -a, -ah : va sih potriboća i nevolja LB-HZ 204.

V jd. se je očuvao samo kod nekoliko imenic: bog – bože, brat – brate, človik – človiče, gospodin – gospodine, otac – oče i Jezuš Kristuš – Jezuše Kristuše, ali more biti i N za V. U novije vrime: sestro, ženo, rjedje babo, majko...

Ghkj. u množini padežov imenic m. r. nima umetka -ov-/-ev- zvana kum – kumovi JF-VK 389, dar – darovi LB-HZ 18, rijetkokrat i vol – volovi EK-ČP 344, dan – dnevi, svat – svatovi.

Imenice, kim osnova završava na nekadašnje palatalizirane suglasnike (iz druge i trete palatalizacije), zadržavaju nastavke palatalne deklinacije, npr. I jd. ocem, stricem; N mn. očevi, stričevi, u gh. oci, strici. Nastavak -om u I jd. u mjesecom, gh. misecom, knezom, vitezom je posljedica samoglasničke disimilacije; u množini more biti knezovi, gh. knezi, vitezovi, gh. vitezi i kneževi, ali ne viteževi.

Palatalno /r’/ ostavilo je u deklinaciji slijeda u tom, da imenice s osnovom na /r/ moru imati nastavke i palatalne i nepalatalne deklinacije, npr. V. jd. glasi većinom caru, gospodaru, vrataru pored care, gospodare, vratare, u gh. je jednak s N jd.; I jd. carem, gospodarem, vratarem pored carom, gospodarom, vratarom, u gh. samo -om, u mn. carevi, a ne carovi, u gh. cari. Spomenuti dvojni nastavki su karakteris­tični osebito za imenice sa završetkom - ar. Ostale imenice na /r/ ili uopće nimaju nastavke palatalne deklinacije, ili ih nimaju u svi padeži. Tako npr. u V jd. siru, stvoru, zlotvoru, žiru (gh. želud ) pored sire, stvore, zlotvore, žire, ali I jd. samo sirom, stvorom, zlotvorom, žirom, u množini je običnije sirovi, gh. siri.

U množinski nastavki danas nij razlike izmed palatalne i nepalatalne deklinacije. Jedina razlika je u množini u umetku -ov-/-ev- za tvorbu duge množine (gradovi, sinovi – krajevi, ježevi), čega u ghkj. nimamo, zvana u neki rijetki primjeri v. § 1906.

Po gubitku dvojine kot morfološke kategorije sačuvao se je dvojinski oblik samo uz broje dva, tri, četiri i oba (gh. obadva) i on je jednak G jd., npr. dva grada, tri sela, četiri dječaka, oba prijatelja.

U suvrimenom ghkj. hasnuju se samo množinski obliki: dva bogi, tri gradi, četiri kraji. NA jd. m. r. more biti stari dual, ki glasi jednako G jd. dva kinča LB-HZ 246 ali i N mn. dva hudodelniki EK-ČP 24, (dva gradi, četiri dičaki, obadva prijatelji). Tri i četire se dekliniraju kot pridjevi u mn.

Nekadašnji dvojinski obliki ostavili su slijeda u hstj. u novijem nastavku DLI mn. na - ima, npr. bogovima, gradovima, krajevima. U ghkj. nimamo nastavka -ima (zvana u riči: očima i ušima).

U hstj. su nekadašnji dvojinski obliki ostavili slijedov u novijem nastavku za DLI mn. - ima prema DI dv. -oma/-ema, npr. bogovima (gh. D bogom, LI bogi ), gradovima, (gh. D gradom, LI gradi), krajevima, (gh. D krajem, LI kraji ), očevima, (gh. D ocem, LI oci ) prema nekadašnjemu DI dv. bogoma, gradoma, krajema, otcьema, s tim da je -i- u navedenom nastavku vjerojatno iz NV mn., komu se po izjednačenju /y/ > /i/ pridružuje i I mn. (nekadašnji NV mn. bogi, gradi – kraji, otьci, I mn. bogy, grady – kraji, otьci).

Stari gh. nastavak I mn. sr. r. na -mi se teško more objasniti: zvoni se zvonmi Sl 24, kušam z ustmi Sl 26, a za m. r. nima dokazov, ni za primjere ne, kade bi se to očekivalo: sinmi, ljudmi.

Nekadašnja u -deklinacija sadržava nek mali broj imenic m. r.: domъ, medъ, polъ, synъ, volъ, vrъhъ i još ku drugu, od kih je synъ bila najreprezentativnija. One su se nastavkom i brojem slogov u neki padeži slagale s imenicami o -deklinacije i zato vrlo rano počele potpadati pod njev uticaj i primati njeve nastavke.

U ghkj. su imenice u- deklinacije zadržale kratku množinu. Nastavak -ov u G mn. m. r. se je u gh. prik imenic m. r. proširio skoro na sve imenice, i na imenice ž. r. na -a : litanijov, uredbov, štacijov itd. i nek rijetko je zastupan nastavak -i ili -ih (u starji teksti) : zubi, molji(h), konji, muži.

Po prvobitni medjusobni uticaji su sve imenice u -deklinacije prešle u glavnu deklinaciju, ali su izvršile na nju znatan uticaj tako, da su većina jednosložnih imenic i neke dvosložne u hstj. u m. r. dostale dugu množinu, proširivale osnovu umetkom -ov- iz u -osnovov. Po tom su palatalne osnove dobile nastavak -ev-, npr. gradovi, plotovi, poslovi – gajevi, ključevi, miševi, ali ne u ghkj.

Uticajem u- osnove tumači se i nastavak -u u L jd. glavne deklinacije (po starjemu -ě i -i), pri čem je u glavnoj deklinaciji došlo do ujednačenja D jd. i L jd. Nastavak -u iz G jd. u- deklinacije nij ostavio slijeda u hrvatskom jeziku.

I -deklinacija je istotako imala nek mali broj imenic m. r. To su bile: bolь, čṛ’vь, gvozdь, golǫbь, gospodь, gostь, lakъtь, nogъtь, ogńь, ǫglь, pečatь, pǫtь, tatь, tъstь i još neke druge, danas izgubljene, i množina ļudьje. Te imenice su kašnje prešle u glavnu deklinaciju imenic m. r. Izuzetak je imenica bol, ka je u gh. ž. r. (bol – boli), po ženskoj i -deklinaciji. Imenica glad je u gh. ostala m. r. Te imenice su se čudakrat upotribljavale, i zato je njeva deklinacija ostavila neke slijede u glavnoj deklinaciji. Tako more imenica put, akoprem završava na nepalatalni suglasnik, u I jd. imati i svoj stari nastavak -em i noviji -om, zato oblik glasi putem LB-HZ 185, ali i putom LB-HZ 22a. Ostatak i -deklinacije je i nastavak -ī u G mn. nekih imenic: crvi, gh. črvi, ljudi, mjeseci, gh. miseci (uz misec), pari. Imenice gost, nokat, gh. i nohat, prst imaju u G mn. starji nastavak -iju, ki je po svojem porijeklu G dv. i -osnovov. U gh. se je i ovde probio nastavak -ov: gostov, laktov i lakat, prstov.

N -deklinacija je sadržavala imenice m. i sr. r. Od m. r. u tu deklinaciju idu imenice: dьnь, grebenь, jelenь, jęčьmenь, kamy (kamenь), korenь, kremenь, plamy (plamenь), remenь, stepenь, a u množini su se po njoj sklanjale imenice na -inъ i -janinъ (ke su u množini izgubile infiks -in -) i neke imenice na -teļь i -arь. Ta deklinacija se je kot morfološka kategorija čisto izgubila.

Od imenic sr. r. su imale n- osnovu : bremę, imę, pismę, sěmę, slěmę, těmę, vrěmę. I ove su prešle u glavnu deklinaciju imenic sr. r., zadržavši u svi padeži zvana NA(V) jd. svoju staru osnovu na -en- i zato imaju u hstj. i u ghkj. nejednakosložnu deklinaciju: npr. ime – imena, vrijeme – vremena, gh. vrime – vrimena, sjeme – sjemena, gh. sime – simena.

S - i t -deklinacije su sadržavale isto mali broj imenic sr. r. U s -osnove spadale su : čudo, drěvo, kolo, nebo, slovo, oko, tělo, uho. t- osnove imale su imenice: jagńę, kļusę, kozьlę, osьlę, otročę, ždrěbę. Imenice s- i t- osnovov razlikovale su se i med sobom i od imenic n- osnovov samo u osnovi. Padežni nastavki bili su u svi konsonantski osnova isti. I one su prešle u glavnu deklinaciju, samo djelomično su sačuvale staru osnovu.

Od imenic s- osnovov moru imati staru osnovu u množini samo nebo – nebesa LB-HZ 417, tijelo – tjelesa, gh. tijela i čudo – čuda ali i čudesa su izgubile u ghkj. svoj jednoznačni s- karakter.

Od imenice kolo je običnija mn. kola, ka u hstj. ima značenje ’veliki kotači’, a gh. oblik koles(a) ima značenje: ’kočija‘ (= laka kola), die Kalesche; ušesa u ghkj. ne znači ’velike uši’ kot u hstj., nego je jedan od dvih mogućih oblikov za NA mn.

Imenice oko i uho imaju obično u mn. ž. r.: moje oči, uši i dekliniraju se kot imenice ž. r. i- deklinacije u dvojini. Mn. uha i oka se hasnuje onda, kad te riči ne označavaju ćutilne organe, nego nešto spodobno u prenoše­nom smislu: kurja uha, oka na lancu, ali u gh. ne: kurje oči, oči na supi/juhi.

Imenice t -osnove sačuvale su svoju staru osnovu na -et- u jednini i povlikle za sobom i ostale imenice, ke značu mlado od ljudi i živin, zato imamo uz janje – janjeta, kljuse – kljuseta, živinče – živinčeta i pile, gh. piple – pileta, gh. pipleta, tele – teleta itd. Postoji i mali broj t -osnovov, ke označavaju dugovanja, npr. gh.: drivo – driveta/driva, mn. driva ili zbirna imenica drivlje, u hstj. drvo – drveta – drveće, uže – užeta ili uža, mn. užeta, u gh. samo uža.

Primjeri iz gh. književnosti:

dite – diteta HK 79, d ružinče – družinčetom HK 137,
janje – janjeta JF-VK 344, kumče – kumčetom JF-VK 952,
kljuse – kljuseta, ždribe – ždribeta JF-CC 77

Množina ovih imenic je muškoga roda, u gh. npr. guse ili gušće – gusići ili gušćići, kuce – kucići, mace – macići, mače – mačići, momče – momki, piple – piplići, prase – prašćići, race – racići, rače – račići, tele – telići, u gh. većinom telčići (hstj.: gušče – guščići, kuče – kučići, momče – momci, pile – pilići, prase – praščići, tele – telići …).

Sve te imenice imaju u hstj. zvećega namjesto množine zbirnu imenicu na -ad: momčad, pilad, prasad, telad, ali u ghkj. je poznata samo imenica momčad, preuzeta iz hstj. u novije vrime.

Posebnosti ghkj.:

Imenice kamy, plamy y -deklinacije su dostale kot u hstj. noviji oblik kamen, plamen, kim se je prilagodila imenica ramen, akoprem ona sliši n -deklinaciji (ramę, -ene) i se deklinira kot imę.

Imenice brat i gospodin se u mn. dekliniraju ili analogno po starji zbirni imenica braća i gospoda, tj. kot duša i žena, ili po mladjoj deklinaciji kot brati, gospodini.

Imenica ljudi ima mišanu deklinaciju: N ljudi, G ljudi(h), D ljudem, A ljude u starji teksti ljudi, L (akoprem nij pismeno potvrdjen) *ljudeh/ljudih, I ljudi.

Mišovitu deklinaciju more imati i imenica dan. Jd.: N dan, G dneva, D dnevu uz dana, danu, A dan, I dnevom, L dne/dnevi/dnevu; mn.: N dni/ dnevi, G dan/dnevov, D danom/dnevom, A dane/dneve, L dani/dnevih/ dnevi, I dani.

Od riči na -in se je održala jedino rič gospodin u cijeloj paradigmi, ostale (npr. kršćan, pogan, Prisičan... ) su izgubile ta nastavak.

U hstj. su m. r., a u starji teksti ghkj. ž. r. po i- deklinaciji: dopust (gh. značenje ‘dopušćenje, dozvola’), list, lov (nim. značenje die Beute), sat (saće), začin, zid: prez dopusti s(vetoga) oca pape HK 79 – jedna list na drivu EK-ČP 249 ] – va prvoj listi EK-ČP 326 ] – sat medvena Samsonova LB-HZ 175 ] – naša svakidanja začin EK-ČP 282 ] – mera ove zidi, se zidi nebeskoga varoša EK-ČP 313 ] – zidi pak, ke okolu varoša stoju EK-ČP 291.

U starjem gh. imaju mišanu deklinaciju: pogibel, oprava – oprav, postelja – postelj, strana – stran, moć, plav.

Imenica doba je a -korijena, ali za A jd. je u starjem gh. potvrdjena i forma dobo, npr. ki pokihdob da je jedno dobo gospodaril EK-ČP 182 ] – va onoj smrtnoj dobi EK-ČP 96 ] – do onih dob EK-ČP 179.

Kod imenice spol minja se deklinacija od o- na a -paradigmu: svaki polak svoga spola OM 167 ] – kada se med dvoje spole ljudi nečista ljubav hrani EK-ČP 360.

Neke imenice (pluralia tantum) su isto nestabilne u rodu: usta, jasle, prsi.

Drugačije od hstj. su: žaja/žedja (< *žęd-ja) (a -osnova); stran, klup, zid (i- osnove); zvon (o- osnova). Dubletne oblike imaju jasla/jasle; kukovač/ kukovača; lakat/lakto; olovo/olova; orao/orla; prsi/prsa; zima/zim.

Kod nekih riči ima gh. završetak -i u A mn. pinezi, vlasi, zubi LH-SS § 140, i je... svoje pinezi svojim slugam zaveraval EK-ČP 62 – svoje dužičke vlasi EK-ČP 62 – med svoje zubi EK-ČP 178.

Imenica Vazam je iz plurala tantum Vazmi prešla u jd. m. r. i ima u indirektni padeži i danas neujednačenu deklinaciju, npr.:

pričesti se sako léto jedankrat ter po jimeni okolu vazma HK 52 – pred vazmi LB-HZ 187 – U subotu pred vazmi je bila... ST-BD 368.

I imenica sanja ž. r. more u starji teksti imati oblik sanj m. r., osebito u N jd., npr. da je sanj brat smrti EK-ČP 9 – poslidnji sanj EK-ČP 127.

Imenica knjiga ž. r. se je do nedavno upotribljavala kot plurale tantum knjige, knjižice, ali imamo primjerov i za jedninu, npr. iz jedne knige EK-ČP 15 – ovo jimate trete krez moju ruku pisane knjige JF-VK predg. 1 – knjižice katekizmuša jesu na stolu ležale ... EK-ČP 435 – ovu knjižicu LB-HZ 2a – mašne knjige ST-BD 176.

Deklinacija imenic ženskoga roda