Namjesto današnje zamjeničko-pridjevske deklinacije su u praslavskom jeziku postojale tri različne deklinacije:

a) zamjenička s dvimi tipi: deklinacijom ličnih zamjenic za 1. i 2. l., povratne zamjenice i upitno odnosne tko, gh. gdo/ki, što/ča i deklinacijom ostalih zamjenic,

b) jednostavna (imenska) pridjevska deklinacija, po koj su se deklinirali neodredjeni pridjevi i

c) složena pridjevska deklinacija, po koj su se deklinirali odredjeni pridjevi.

Sve te tri deklinacije (zvana deklinacije ličnih zamjenic za 1. i 2. l., povratnih i upitno-odnosnih tko, gh. gdo/ki, što/ča ) – imale su nepalatalnu i palatalnu varijantu.

Jednostavna ili imenska pridjevska deklinacija bila je jednaka imeničkoj

o-/jo- i a-/ja -deklinaciji, ka se u ghkj. formalno nij održala, a složena je bila sastavljena od oblikov imenske deklinacije i deklinacije odnosne (anaforičke) zamjenice iže, jaže, ježe (ki, ka, ko). 

Od tih trih deklinacijov oblikovao se je u hrvatskom jeziku jedan zamjeničko-pridjevski tip deklinacije s odstupanji u pojedini padežni obliki. Hrvatski pisani spomeniki jur u 14. st. pokazuju takov jedinstveni tip zamjeničko-pridjevske deklinacije s tim, da je deklinacija ličnih zamjenic za 1. i 2. l., povratne zamjenice i upitno-odnosne tko, gh. gdo/ki, što/ča sačuvala svoju osebujnost do danas.

U ghkj. se je od imeničke deklinacije očuvao samo N jd. m. r.: cel, zdrav, mlad, od ostalih padežov samo G i L jd. u okamenjenoj adverbijalnoj formi:

do gola svlikli LB-HZ 402 – za živa služiti LB-HZ 405 – od sakoga zla vrimena... očuvaj... LB-HZ 339.

Najprije je došlo do izjednačenja zamjeničke i složene pridjevske deklinacije, i to uglavnom po zamjeničkoj. Ta deklinacija je djelovala zatim na neodredjene pridjeve, pa se zato danas (i u ghkj.), ne razlikuju neodredjeni i odredjeni pridjevski obliki u indirektni padeži (zvana A jd. m. r. za neživo), jedino naglaskom i dužinom.

Razlike u nastavki postoju samo u neki obliki: u N jd. (i A jd.) m. r., pak u G jd. (i A jd.) i DL jd. m. i sr. r. mlad – mladi, mlada – mladoga, mladu – mladomu.

U gh. danas razlika postoji samo u naglasku i kvantitetu, izvan u nastavku N jd. m. r. (kod neživoga i A jd.), kade odredjeni oblik završava na -i, a neodredjeni na -Ø (mlȃd – mládi, zèlen – zeléni).

U starjoj gh. književnosti do kraja 19. st. imamo ostatkov i u G jd. do mala vrimena HK predg. i L jd. va zlu opstati LB-HZ 398 – va dobri živiti LB-HZ 116, ali to su u velikom iznimke.

Iz toga skupnoga zamjeničko-pridjevskoga sklopa izdvajaju se svojom posebnošću (i značenjem med ostalimi zamjenicami) lične zamjenice za 1. i 2. l., povratna zamjenica i imeničke upitno-odnosne zamjenice tko, gh. gdo/ki, što/ča. Lična zamjenica za 3. l. imala je indirektne padeže, identične s odnosnom zamjenicom iže, jaže, ježe (= koji, gh. ki, koja, gh. ka, koje, gh. ko) i deklinirala se je po palatalnoj zamjeničkoj deklinaciji. Obliki su joj prvobitno glasili: jega, jemu..., jeję, jej..., jihъ, jimъ ..., a stoprv od 13. st. javljaju se forme s protetskim /n/ (n + j > ń): ńega, ńemu..., ńeje (> ńe), ńej (> ńoj)..., ńih, ńim...

Lične zamjenice za 1. i 2. l. jd. ja i ti i povratna zamjenica sebe imale su i imaju skupnu deklinaciju, a padeži su im glasili: G mene, tebe, sebe, D mъně – mi, tebě – ti, sebě – si, A mę, tę, sę, L mъně, tebě, sebě, I mъnojǫ, tobojǫ, sobojǫ. Kod zamjenice ja je -e- iz G prešlo u DL: mъně > meně > meni.

U čakavskom i kajkavskom govoru je u DL i I vokaliziran slabi poluglas, zato ti obliki glasu: čak. mani, manom, kajk. meni, menom, a gh. meni, tebi, sebi, manum/manom, tobum/tobom, sobum/sobom. Prvobitni akuzativni obliki u svi ti zamjenica mę, tę, sę > me, te, se – postali su enklitički, a puni obliki mene, tebe, sebe preuzeti su iz G. U suvrimenom jeziku su obliki me, te, se jedini enklitički zamjenički obliki, uza ke stoju prijedlogi uz, na, va, za, krez, nad, pod, pred, ča je posljedica njevoga ranijega statusa punih oblikov : na me, za me, kreza me, preda me, gh. i predame, za te, gh. uza te, uzase i dr. Nekadašnji instrumentalni nasta­vak tih zamjenic -ojǫ, > -oju > -ov, (ili -u) zaminjen je nastavkom -om, gh. i -um, iz imeničke o -deklinacije, zato ti obliki glasu: mnom, tobom, sobom, a u gh. manom/ manu(m ), tobom/ tobu(m ), sobom/sobu(m): budi s ma­num sagdar B/P-DV 61, pred Tobum HE 2, LB-HZ 4, med sobum HK 2, 97.

Od ličnih zamjenic za 1. i 2. l. mn. mi, vi je A prvotno glasio ny, vy > ni, vi, ča se je u neki dijalekti i očuvalo. U suvrimenom jeziku se je A izjednačio s G: nas, vas. Prvotni D namъ, vamъ, L nasъ, vasъ, I nami, vami izjednačili su se i preuzeli DL dv.: nama, vama, a nam, vam su u hstj. postali enklitički obliki za D. Istotako kot obliki ličnih zamjenic za 1. i 2. l. mn. izjednačili su se i obliki DLI lične zamjenice za 3. l. mn., ka se drugačije deklinira po zamjeničko-pridjevskoj deklinaciji: jimъ, jihъ, jimi > ńim, ńih, ńimi > ńima. U ghkj. se nisu izjednačili obliki lične zamjenice za 3. l. mn. u padeži DLI kot u hstj., nego sačuvali svoju staru formu: D njim, starji teksti jim: do jim hoće patron biti ali je zagovoriti B/P-DV 247, L nji(h), I njimi.

U zamjeničko-pridjevskoj deklinaciji očuvana je razlika nepalatalnih i palatalnih osnovov samo u GDL jd. m. r. i sr. r., u ki je očuvan prijeglas o/e, npr. G jd. nekoga, svakoga, toga; dobroga, mladoga, velikoga; mojega, našega; vrućega, većega; D jd. nekomu, svakomu... mojemu, našemu; vrućemu, L jd. je u gh. prez -u nastavka: nekom, svakom, tom: njem, vrućem. U ž. r. te razlike nij, npr. DL jd. nekoj, svakoj, toj, dobroj, mladoj, vrućoj, I jd. nekom, svakom, tom; dobrom, mladom, velikom, mojom, našom; surom, vrućom itd. U ghkj. je u starji teksti -um.

U nastavki nepalatalnih osnovov s /ě/ je danas uvijek /i/, ali to je – kot i kod imenic – posljedica izjednačenja s palatalnimi osnovami.

Nastavak -oga/-ega (prema praslavskom -ogo/-ego) u G jd. m. r. i sr. r. je karakteristika zapadnih južnoslavskih jezikov (slov. samo - ega), a mogao je nastati djelovanjem neodredjene pridjevske deklinacije (npr. mladogo – mlada > mladoga – mlada). Izjednačenje D i L jd. m. r. i sr. r. (npr. D tomu, L tom > DL tomu, tom) prema ž. r., kade su ti padeži bili jednaki, je znatno mladja pojava. Zbog toga izjednačivanja se počinje ćutiti -u kot navezak, odnosno pokretni samoglasnik, a zgledanjem na te padeže i -a u G jd. i DLI mn., i tako su se pojavili kraći i duži zamjenički i pridjevski obliki, zato more biti: G jd. toga, našega; dobroga, vrućega – tog, našeg; dobrog, vrućeg, DL jd. tomu, našemu; dobromu, vrućemu – tom, našem; dobrom, vrućem, gh. ali D jd. na -u : tomu, našemu, dobromu, vrućemu, L jd. prez -u: tom, našem, dobrom, vrućem …, DLI mn. u hstj. : njima, našima; svjetlima, dobrima, u gh. D mn.: njegovim, dobrim ;... L mn. njegovi, dobri (u starji teksti - ih, njegovih, dobrih). I mn. njegovimi, mojimi; svitlimi, dobrimi. U DLI jd. pojavljuje se u hstj. i pokretni samoglasnik -e, koga gh. uopće nima.

U I jd. ž. r. preuzet je, kot i kod ličnih zamjenic i kod povratne zamjenice namjesto starjega nastavka -u ili -ov/-ev (< -ojǫ/-ejǫ) nastavak -om iz imeničke deklinacije, npr. tom, našom; dobrom, vrućom. Stari nastavki I jd. očuvali su se u neki dijalekti, npr. s našu materju, s dobrov voljev; u gh. dijalektalno s našu majku.

Uz broje dva, tri, četiri razvila je zamjeničko-pridjevska deklinacija m. i sr. r. poseban oblik na -a, vjerovatno pod uticajem imeničkoga oblika, uza ki zamjenica ili pridjev dolazi kot atribut, a ki je jednak G jd., npr. dva moja brata, oba naša strica, tri mlada momka, četiri mudra starca; dva moja mačeta, oba naša djeteta, tri lijepa mjesta, četiri mala sela. Ča do Miloradićeve dobe se je i u ghkj. uz dva probilo to - a, npr.: dva najdraža... kinča LB-HZ 246, četiri glavna opitanja EK-ČP 43, ali jur od samoga početka su se pojavljali i množinski obliki, ki se danas isključivo hasnuju uza te broje.

S obzirom na palatalnost su zamjenice očuvale svoju staru deklinaciju, akoprem bi se u hstj. za neke prema njevomu današnjemu obliku u N jd. m. r. očekivala drugačija deklinacija. Tako se zamjenice taj, ovaj, onaj dekliniraju po nepalatalnoj deklinaciji, akoprem danas u hstj. završavaju na palatalni suglasnik (no ne u gh.: ta, ov, on ), npr. G jd. m. i sr. r. toga, ovoga, onoga, D jd. m. i sr. r. tomu, ovomu, onomu itd. Nekada su te zamjenice glasile tъ, ovъ, onъ i imale nepalatalnu deklinaciju. U tъ se je poluglas vokalizirao, ar je bio naglašen, a za tim je oblik ta dostao u hstj. nadovezak - j, da bi se novonastali N jd. m. r. razlikovao od N jd. ž. r. Poki­dob je zamjenička osnova bila t-, je - aj shvaćen kot nominativni nasta­vak, ki je analogijom dodan i zamjenicam ov, on. I jedno i drugo je u ghkj. izo­stalo, tako da kod nas danas imamo osnove t-, ov-, on- i one su sačuva­le staru nepalatalnu deklinaciju prez obzira na suvrimeni lik na -j u hstj.

Stara pokazna zamjenica sь (> sa > saj = ’ov’) imala je palatalnu deklinaciju zbog palatalnoga /s’/ u osnovi.

Nekadašnji sь, se, si obliki su se u ghkj. očuvali samo u adverbialnoj formi: va se dobo EK-ČP 256, od se dobe HE 135, od sih dob PD 37, do si(h) dob LB-HZ 210, dijalektalno i sega tajedna, sega ljeta.

Kratke forme vi (< ovъ, -jь), ni (< onъ, -jь) su bile proširene u starjoj gh. književnosti, novije su duge forme : ovi, oni.

Zamjenica sav, gh. vas (< vьsь), zadržala je palatalne nastavke : svega, gh. starje vsega, svemu, gh. starje vsemu, akoprem danas u N jd. m. r. završava na nepalatalni suglasnik. Ta zamjenica je nekada završavala na palatalizirani suglasnik /s’/ (rezultat iz trete palatalizacije) i imala palatalnu deklinaciju. U indirektni padeži (vьse, vьsa, vьsego, vьsemu, vьsi, vьsihъ ...) je po redukciji slaboga poluglasa nastao suglasnički skup /vs/, težak za izgovor, i zato je došlo do premetanja u /sv/ (sve, sva, svega, svemu, svi, svih ...), u ghkj. stoprv sredinom 20. st. Analogijom premetnut je suglasnik /s/ na početak i u N. jd. m. r. (vьsь > v¡s > vas > sav). U ghkj. su se izjednačili s hstj. samo obliki ž. i sr. r.: vas, sva sve i odvisni padeži m. r.

Imeničke upitno-odnosne zamjenice tko, gh. gdo (restaurirani oblik od do ), ki, ča/što imaju istotako deklinaciju, ka ne odgovara njevomu današnjemu obliku: tko, gh. gdo/ki, koga, komu..., što/ča, čega, čemu ... Nekada su te zamjenice glasile kъto, čьto, kade su k-, č- bili zamjenička osnova, -ъ, -ь nominativni nastavki, a -to dijelak za pojačanje, ki je došao samo u N. Kako je /k/ nepalatalni suglasnik, a /č/ palatalni, je prva zamjenica imala nepalatalnu deklinaciju, a druga palatalnu: kъto – kogo (> koga), komu..., čьto – česo (> česa, čega), čemu ... Kasnije su se glasovnimi promjenami izminili nominativni obliki: u kъto je po redukciji poluglasa nastao suglasnički skup /kt/, ki je premetanjem preoblikovan u /tk/, pa je tako nastao nominativni oblik. (U neki govori se spomenuti suglasnik dalje pojednostavljuje, pa je od tko nastalo ko.) U gh. nij došlo do premetanja, ali je suglasnički skup ozvučen: gdo (dijalektalno do). Uz gdo se u gh. kot upitna zamjenica za hasnuje i ki v. §§ 462, 480.

U čьto je po redukciji poluglasa došlo do disimilativnoga pojednostav­ljenja suglasničkoga skupa /čt/ (= tšt) u /št/: što. Obadvi zamjenice su očuvale svoju deklinaciju tako, da su dostale novije genitivne nastavke: koga, čega (u neki dijalekti se je očuvalo česa).

Kod zamjenic se mora spomenuti, da do 14. st. nisu postojali obliki posvojnih zamjenic za 3. l. njegov, njen i njezin, gh. nje, njihov, gh. njev. Za njen/njezin u ghkj. nimamo potvrdov, a namjesto njihov se upotribljava njev. Namjesto posvojnih zamjenic za 3. l. upotribljavali su se genitivni obliki ličnih zamjenic za 3. l.: jega > njega; jeje > njeje > nje; jihъ > njih i dvojinsko njiju (za dvi peršone). Takovi genitivski obliki se u ghkj. dandanas hasnuju za 3. l. posvojnih zamjenic v. §§ 458, 495. Ponekad se je još u 14. st. upotribljavao dvojinski oblik lične zamjenice za 1. i 2. l. naju, vaju u posvojnoj funkciji (za dvi osobe). U ghkj. za takove forme nimamo potvrdov.

Po zamjeničko-pridjevskoj deklinaciji se dekliniraju i svi redni broji, a od glavnih jedan, jedna, jedno; dva, dvi ( gh. sr. r. dvoja); oba, gh. obadva, obje, gh. obadvi ( sr. r. obadvoja); tri; četiri ( gh. četiri, četire, četira).

Nekada su se deklinirali svi glavni broji, i to j edan i dva po zamjeničkoj, a ostali do deset po imeničkoj i -deklinaciji. Broji veći od deset bili su složeni i njevi sastavni dijeli deklinirali su se svaki za sebe. Kašnje su se imenička i složena deklinacija brojev izgubile, a broji tri i četire pridružili su se deklinacijskomu tipu brojev dva, oba.

U ghkj. se je deklinacija brojev, zvana sto, tisuć/jezero, milion, milijarda i njim spodobnih, izjednačila sa zamjeničko-pridjevskom deklinacijom. Od kolektivnih brojev se upotribljava samo: dvoje, troje, desetero …, obliki dvojica, trojica ... su potpuno nepoznati. Upotribljavaju se kot adverb, ako stoju sami, u sklopu s imeničkom ričju se upotribljavaju kot brojni adjektivi: petero ćutenje moje, deseteru božju zapovid.

Komparativi i svi glagolski participi minjaju se po jednostavnoj i po složenoj pridjevskoj deklinaciji. Kašnje su se i oni uključili u zamjeničko-pridjevski tip deklinacije. Od participov samo oni, ki su si očuvali pridjevsku funkciju.

U ghkj. se vrši stupnjevanje čudakrat i prefiksom pre-, u prvom redu u crikveni teksti u funkciji elativa: preblažena, presveta, prečista, prelipo, prestrašni...

Glagolski obliki