Rod, broj i padež su gramatičke kategorije.

Svaka imenica hrvatskoga jezika sadržava značenje roda – muškoga, ženskoga ili sridnjega.

Rod je osebina imenice, ka odredjuje, da pridjevi i zamjenice, ke ju bliže odredjuju, svenek imaju samo jedan od mogućih trih oblikov, i to muški, ženski ili sridnji, npr. Dičak je zdrav. I divičica je zdrava. Dite nij zdravo.

Rod je velikim dijelom vezan i uz značenje riči: imenice, ke značu muško biće, su muškoga roda; imenice, ke značu žensko biće, su ženskoga roda. Gramatički rod se ne mora svenek poklapati s prirodnim rodom.

Imenice, ke značu stvari ili bića, kod kih se spol ne zna, ili nije važno, da se zna, imaju rod prema svojemu obliku, tj. prema završetku, i to: imenice, ke završavaju na suglasnik, su muškoga roda (zvana manjega broja takovih imenic, ke su ženskoga roda, npr. mȃst, kȏst …); imenice, ke završavaju na -a, su ženskoga roda, zvana onih, ke značu muško, npr. slȗga, vòjvoda, pȃpa …; imenice na -o i na -e su sridnjega roda, zvana ličnih muških imen (Márko, Šȋme) i hipokoristikov, ki su emocionalno obojeni i m. r. (médo – mèdvīd, zèčko – zȇc i sp.).

Broj je morfološka kategorija, po koj se razlikuje jedan primjerak onoga, ča imenica znači (jednina), od već primjerkov onoga, ča imenica znači (množina).

Imenice, ke imaju samo množinu, npr. kóla/kòla, vráta, škáre, hláče, zovemo pluralia tantum (jd. plurale tantum).

Padež je morfološka kategorija, ka izriče različne odnose onoga, ča rič znači, prema sadržaju rečenice. Ti odnosi se izriču padežnimi nastavki i naglaskom.

Rič padež je u vezi s osnovom glagola padati i nastala je prevodjenjem latinske riči casus, ča znači padanje. Stari gramatičari su tako nazvali te oblike, ar su si predstavljali, da ime pada iz jednoga oblika u drugi. Na sličnoj sliki osnovan je i naziv za zaminjanje jednoga oblika drugim. Tu pojavu su nazvali deklinacijom, a latinski declinare znači preminiti, skrenuti. Predstavljali su si, kot da se obliki udaljuju od osnovnoga oblika. Latinski naziv se je na hrvatski jezik prevodio ričju sklonidba ili sklanjanje. Ada je ona ukupnost padežnih oblikov imenskih riči (imenice, zamjenice, pridjeva i broja).

Po odnosu prema ostalim ričam u rečenici moru padeži biti odvisni i neodvisni.

Neodvisni ili direktni padeži su nominativ i vokativ. Oni služu za imenovanje, i to nominativ u pripovidanju i opisivanju, npr.: Lastavica léti visoko, a vokativ u direktnom govoru, npr.: Lastavica, lèti visoko!

U ghkj. ima samo mali broj riči aktivne oblike vokativa, a najjače su još prošireni u književnosti vjerske tradicije, osebujno u liturgijski teksti i u narodni pjesma. Uglavnom odgovara u ghkj. vokativ nominativu.

Odvisni ili indirektni padeži su genitiv, dativ, akuzativ, lokativ i instrumental. S pomoću njih se izriče povezanost onoga, ča znači njeva osnova, s drugimi riči u rečenici. Ta veza more biti unutrašnja, tijesna, uzročna i neophodno potribna za razumivanje rečenice, a more biti i vanjska, slobodna, kad se daju dodatni podatki i slučajne okolnosti.

Unutrašnju, uzročnu vezu izriču:

a) akuzativ, ki kaže cjelovitost, ono, ča radnjom nastaje, nestaje ili se minja ili radnju trpi. Zatim ono, vač se probija, uhadja, ono ča se grabi, bada, nač se naslanja, sidje, staje, ono, ča se posjeduje,

b) genitiv, ki ima najširju službu, pokazuje djelomičnost, otkidanje, udaljivanje, približavanje, poticanje, pripadanje.

Dodatni podatki moru biti dinamični i statični.

Dinamične podatke daju:

– dativ, ki znači usmirenost, čemu je ča naminjeno ili čemu se trsi,

– instrumental, ki znači popratne okolnosti, mjesto, po kom se ča kreće, vrime, u kom se ča dogadja, sredstvo, kim se ča čini, rodbinstvo itd.

Statične podatke daje:

– lokativ, ki znači mirovanje u mjestu i vrimenu, mjesto, kade se ča dogadja, kade se stoji, nahadja, miruje, vrime, kad se ča dogadja itd.

Šematski bi se padežni sistem mogao prikazati ovako:

Padeži odgovaraju na pitanja (zvana vokativa), a nazivaju se latinskimi imeni i obično se po klasičnoj gramatiki poredjuju ovako:

1. nominativ (N): gdo?/ki? ča?/što?

2. genitiv (G): čiji? (od) koga? (od) čega?

3. dativ (D): komu? čemu?

4. akuzativ (A): koga? ča?/što?

5. vokativ (V): dozivanje, pozivanje, o! oj!

6. lokativ (L): kade? o kom? o čem?

7. instrumental (I): (s) kim? (s) čim?

Padeži se prepoznavaju po pitanji, na ka odgovaraju, po nastavku, naglasku i iz smisla rečenice.

Rod, broj i padež su gramatičke kategorije, od kih svaka ima posebno gramatičko značenje, ali nima i svoj posebni izraz. One su sve tri izražene jednim nastavkom (amalgamom).

U nastavku je jednomu izrazu pridruženo već gramatičkih sadržajev. Na primjer u riči žena nastavak -a kaže, da je govor o jednoj osobi, o ženskom rodu i o nominativu ili o već žen u lokativu. U riči človika ta isti nastavak -a kaže, da je govor o jednoj osobi muškoga roda i o genitivu ili akuzativu. A u riči sela nastavak -a kaže, da je govor o imenici sridnjega roda, ali ne veli ništa o jednini ili množini i samo djelomično informira o padežu; podatki, ke ne pruža nastavak, moraju se dobiti iz rečenice ili iz naglaska.

1. Polamala su se sva stakaoca – vidi se po polamala su se , da je govor o množini.
2. Razbili su sva stakaoca – znamo po riči sva, da je govor o već stakaocev, ada je i to množina.
3. Pio je iz svojega stakaoca – znamo po riči svojega, da se misli na jedno stakaoce, a po prijedlogu iz znamo, da je govor o genitivu.
4. Teplina pèći je ugodna – znamo po naglasku, da se misli na jednu peć.
5. Teplina péći je ugodna – znamo po naglasku, da je govor o množini, ne samo o jednoj peći.

Podatak o padežu dostaje se i iz smisla rečenice: u a) je oblik stakaoca subjekt, ada N mn., a u b) je ta isti oblik objekt, ada A mn.