U slogi i riči se povezuju fonemi u glasovne lance. Dokle su riči zacipljene u svist ljudi (človik se hitro nauči iskati riči u rječniku), su slogi nešto drugo: oni su temeljne izgovorne jedinice. Kot jezgre sloga služu vokali i slogotvorni sonanti, iznimno i drugi trajni glasi, prisp. inter­jekciju pst!. Oko slogovnih jezgrov se grupiraju suglasniki i suglasničke kombinacije. Granice med slogi odvisu od jezika. Znanstvena disciplina o medjusobnoj povezljivosti glasov se zove fonotaktika v. § 15. Šumniki zvećega nisu slogotvorni. Kad je izgovaramo izolirano, je kombiniramo šva-glasom, npr. [p¡] [z¡] [r¡].

Sonanti su onda slogotvorni, kad stoju med dvimi suglasniki ili med su­glas­nikom i završetkom riči (no nikad ne med početkom riči i suglas­ni­kom). U hrvatski riči se r u slogovnoj poziciji javlja čudaputi (vrč, hrdjav, najpr), drugi sonanti samo u posudjenica, npr. džentlmen, muškatl, kiflj, pupnteatr ili u interjekciji hm.

Broj slogov riči odgovara obično broju njegovih vokalov (jedno-, dvo-, tro­složne itd. riči), npr. nȋm, nímški, Nimìca. Kot iznimka se gleda samo­glasnička grupa V + o (npr. pòsāo – dvosložna rič, bȋo – jednosložna). Dru­gače se gledaju samoglasniki, ki slijedu jedan za drugim, kot nositelji po­seb­nih slogov, npr. uokviriti (u-okviriti).

Prema redoslijedu samoglasnikov i suglasnikov su slogi otvoreni ili zatvoreni: otvoreni su, kad završavaju na samoglasnik (tri, ja, se/dam), zatvoreni, kad završavaju na suglasnik (brat, prvi slog u manj/ka/ti, zadnji slog u ma/rof). Kot vidimo, se moru u jednoj riči izminjati otvoreni i zatvoreni slogi. Granice med slogi nisu svenek jasne, npr. se/stra, sest/ra ili ses/tra.

Ke suglasničke grupe su u pojedinom jeziku dopušćane, more se najbolje proučiti u jednosložni riči.

Pravila o podiljenju fonemov u riči