Ukupni broj samoglasnikov uključivši /r/ u slogotvornoj ulogi je iznašao 66.565, suglasnikov je bilo 87.230. Odnos med udjelom samoglasnikov i suglasnikov je prema tomu u gh teksti 43,28 % : 56,72 % (pri čem smo slogotvorno r pribrajali samoglasnikom).

Poredjenje fonemov po njevoj apsolutnoj i relativnoj frekvenciji u procenti

Komentar

Za sve jezike je karakteristično, da nisu morfemi brojčano jednako podiljeni, nego da je fonemov, ki se javljaju u mnogo većem broju nego drugi. (U ovom prikazu nismo mogli razlikovati med dugimi i kratkimi samoglasniki.)

Najfrekventniji fonem jezika je samoglasnik, ča je razumljivo, ako pomislimo, da je broj vokalov manji od broja različnih suglasnikov, i ako uzmemo u obzir stalna kretanja zatvaranja i otvaranja artikulacijskih organov pri govoru. To prouzrokuje kod govora kot najbrojniji glasovni slijed minjanje suglasnikov i samoglasnikov KVKVKV… Pozicija K ponekad nastupa i kot kombinacija od već suglasnikov v. § 69. Na početku riči moru stati do tri, na koncu obično ne već nego dva, u sredini riči na morfemskoj granici more stati jedan za drugim najveć četiri suglasniki, a na granici riči najveć pet.

Najbrojniji vokal u ghkj. je /a, ā/. To odgovara općoj težnji, da su brojno najjače zastupani vokali, niski ili sridnji. Potvrdjena je i druga težnja, naime da su prednji samoglasniki bolje zastupani nego zadnji: drugi po brojnoj zastupanosti je /i, ī/. Viša frekventnost samoglasnika /i, ī/ prema hstj. je uvjetovana ikavsko-ekavskim zastupanjem jata. Najrjedji med samoglasniki bi prema tomu morao biti /u, ū/, ča i odgovara činjenicam, ako se ne zgledamo na dvoglas /ie/, ki pripada apsolutno najrjedjim fonemom. Njegova niska frekventnost u prispodobi s hstj. je uvjetovana ikavsko-ekavskim refleksom jata. U pravopisu mu odgovaraju ije i je.

U konsonantizmu je karakteristično, da se sonanti (zvana ľ ń) javljaju po rangu za samoglasniki u prvom dijelu liste.

Šumniki se dilu po obilježju zvučnosti u dva rede: zvučne i bezvučne. Nadalje odgovara općenitoj težnji, da su neobilježeni (nemarkirani) suglasniki frekventniji nego obilježeni (markirani) suglasniki. I zaista su bezvučni člani odgovarajućih fonemskih parov frekventniji nego zvučni, prisp. t : d, p : b, s : z, k : g, š : ž, ť : ď. Odnos f : v se s tim ne poklapa, po svojoj ulogi je /v/ sonant. Izvan korelacije stoju c, č, h i f. Ovo zadnje naime ne moremo razumiti kot korelacijskoga partnera v.