Da bi se razumilo stanje suvrimenoga jezika, potribno je upoznati promjene, ke su se u njem dogadjale stoljeća dugo. Jur najpovršnije usporedbe današnjih tekstov s teksti starjih vrimen nam pokazuju, da su se u jeziku vršila znatna minjanja. Ona su se dogadjala polako, postupno i tako preobrazila jezik. Opisivanje tih promjenov je glavna nakana ovoga dijela prikaza. Primjeri ovoga prinosa su ispisani uglavnom iz gh. književnosti 18. i 19. st., zato se dijelom znatno razlikuju od današnje norme.

U povijesnom razvitku hrvatskoga jezika razlikujemo:

Prvo razdoblje razvitka hrvatskoga jezika (do 13. st.), u kom nastaje osnovni sistem jezika. Iz njega slijedi pet dijalektnih jedinic: čakavska, kajkavska, dvi štokavske (istočna i zapadna) kot i južnosrpska = torlačka. Glavne promjene se u to vrime dogadjaju na fonološkom polju.

Podrobnije se ovo razdoblje još dili na dohistorijsko razdoblje (do kraja 11. st.) i razdoblje prvih pismenih spomenikov (staro hrvatsko razdoblje – 11.-12. st.).

Drugo ili sridnje razdoblje razvitka (13.-14. st.) je ono, u kom su se izgradili svi hrvatski dijalekti. Karakteristika mu je brzi jezični razvitak i stvaranje velikih medjudijalektnih razlik kot posljedica promjenov u fonološkom i morfološkom sistemu, ke su usmirene u prvom redu na smanjivanje broja fonemov i gramatičkih kategorijov.

U tretom, novohrvatskom razdoblju (od 14. st.) je razvitak vrlo polagak, i odvijali su se veliki migracijski procesi. Ti procesi su bludili dotadašnji geografski raspored hrvatskih dijalektov, neke su čisto zničili i dopeljali do znatnoga pomišanja dijalektov. U tom razdoblju se stvaraju i novoštokavske jezične crte, ke nastanu konačno glavne osnove jedinstvenoga književnoga jezika Hrvatov.

Gradišćanski Hrvati u novoj domovini nisu prihvatili novoštokavski jezični razvitak, nego su ostali u svoji govori kot i u pismenosti na vlašćoj dijalektnoj osnovi, odvojeni od ovoga novohrvatskoga razvitka.

I novodoseljeni, danas Gradišćanski Hrvati (naziv od 1921.), su morali svoj jezik stalno – od početka svojega doseljenja u 16. stoljeću – prilagodjivati životnim potriboćam. To se u novoj domovini dogadja polaganije od razvitka u Hrvatskoj i različnimi regionalnimi hitrinami, tako da se do danas ne more govoriti u strogom smislu o izjednačenom gradišćanskohrvatskom pismenom jeziku. Ipak će nam i najpovršnija tekstovna usporedba novijih i starjih tekstov pokazati, da su se i u gradišćanskohrvatskom jeziku dogodile promjene. Te promjene u njem nisu tako radikalne kot u hstj., no ipak očividne i ustanovljive.

Ne smimo ali nikako pozabiti činjenicu, da je gradišćanskohrvatski jezik kita hrvatskoga jezika i da im je do iseljenja razvitak skupni. I u gradišćanskohrvatskom jeziku moramo razlikovati:

a) razvitak u dijalekti (čakavski, štokavski i kajkavski), ki su konzekventnije čuvali svoj lokalni, još iz stare domovine sobom donešeni jezični jerb. To jezično polje vrlo uspješno istražuju mnogobrojne dijalektološke študije;

b) razvitak u pismenom (književnom) jeziku (ghkj.) je brži, iako i on uvijek zaostaje za razvitkom hrvatskoga standardnoga jezika.

U razvitku ghkj. se je probijala brojnija i djelotvornija grupa čakavcev ugarskih županijov Šopron i Mošon. Štokavci i južni čakavci županije Vaš, slovački Hrvati županijov Požon i Njitra, hrvatski otok u Dolnjoj Austriji i Moravskoj kot i malobrojna kajkavska sela šopronske županije na rubu Niuzaljskoga jezera su prihvatili čakavsku pismenu normu, u rijetki slučaji su pokušavali razviti svoja regionalna jezična pravila.

U petstoljetnom razvitku ghkj. moremo vidljivo razlikovati četire periode:

a) U prvom razdoblju (16. i 17. st.) se u pismenom jeziku slijedi praksi, ka je zastupana i u jednom dijelu stare domovine (Stipan Konzul, Grgur Mekinić).

b) Početkom osamnaestoga stoljeća počinje polagano stvaranje nove re­gionalne (zapadnougarske/gradišćanskohrvatske) norme. Ovo razdoblje traje do sredine 19. stoljeća.

c) Uticaj jezičnih promjenov hrvatskoga narodnoga preporoda počinje djelovati med zapadnougarskimi Hrvati sa zakašnjenjem. Širje rasprave o jezičnoj obnovi počinju pojedinačno stoprv po sakupljačkom putu Frana Kurelca 1846. i 1848. po zapadnougarski hrvatski seli, a na društvenom nivou po školski odredba apsolutističkoga vrimena. Po tom dostaje ta uticaj svoju vlašću dinamiku i prez zastoja napreduje sve do priključenja većega dijela zapadnougarskih Hrvatov Austriji (1921. lj.), zapravo do danas.

Glavne linije ovoga razdoblja su bile gramatička obnova (fonetika i morfo­logija) i stabilizacija, izgradjivanje jezičnoga fonda (leksika) i približa­va­nje jezičnoj normi u Hrvatskoj.

Fonetska obnova se odnaša na upeljanje gajice s prilagodjenjem gh. pismenim prilikam. Nij se prihvatio grafem /ě/ za jat i /đ/ za /gy/ ili /dj/, ki problem se uopće nij opazio. Pokus upeljanja grafema /đ/ po Drugom svitskom boju se nij ugodao, probilo se je /dj/.

Promjene je formulirao Gašpar Glavanić pokazivajući na: vsa, vse, vsi namjesto sa, se, si; završno -h u padeži, u ki im to pripada iz povijesnih razlogov, npr.: va lipih hižah namjesto va lipi hiža; razlikovanje med /š/ i /ž/: duša, žena (a ne duƒa, ƒena); izpadanje predmetnutoga /j/ pred /i/: imam namjesto jimam; razlikovanje izmed /i/ i /j/: moja namjesto moia; jedinstven nastavak -u u L jd. m. i sr. r.: va vinogradu namjesto va vinogradi; razlikovanje D i L jd. kod zamjenice i pridjeva: istomu... našemu i po istom... našem; glagol hotiti, htiti s h- namjesto otiti, titi; razlikovanje infinitiva na -ti i -ći od supina prez -i; upeljanje pozabljenoga prijedloga /o/ namjesto uobičajenoga /od/ kod glagolov mišljenja, povi­danja, npr.: o ditetu namjesto od diteta; upeljanje imeničke apozicije, npr.: mati Hrvatica.

U stvaranju suvrimenoga jezičnoga fonda su se služili ili doslovnimi prevedenicami, npr.: simenišće (Baumschule, faiskola), zemljaki (Erd­äpfel), svilar (Seidenraupe, selyemhernyó) ili preuzimali nove izraze iz hrvatskoga standardnoga jezika, barem za osnovne znanstvene pojme u udžbeniki i kalendari, npr. kazališće, vseučilišće, časopis; ustav, sabor, zbiratelj, izbor, stranac; pinezica, posudnica; železnica, parobrod, zemljo­vid i na ta način obogaćivali fundus ghkj.

Jezična reforma 50-ih ljet 20. st. je daljnji mali korak na putu približavanja književnomu jeziku u pravopisu, u morfologiji i pri preuzimanju riči iz fonda hstj. To je izvršena regresivna asimilacija, npr.: svadba namjesto svatba, zbor namjesto sbor; pridjevi, zamjenice i broji imaju samo u G mn. završetak na -h, imenice već ne: svih onih velikih ljudi; ostali padeži: L mn.: na svi ti tri visoki brigi, I mn.: nad svimi timi visokimi brigi; l > o na kraju riči i sloga: pakao, debeo, seoski, ja sam bio / rekao; ovo, ovako namjesto vo, vako; ta, to namjesto ota, oto, otoga; G mn. ž. i sr. r. ima - Ø (nulti) završetak, npr.: imanj, ruk, žen, m. r. većinom -ov/-ev, npr.: gostov, prijateljev; imenice i -deklinacije u I jd. ž. r. završavaju i na -ju: radošću, ričju; svaki, sve namjesto vsaki, vse; glagoli u 3. l. jd. prez. imaju nastavak -u/-ju, a -du ostaje samo u glagoli dati i znati itd.

Odnos prema hrvatskomu književnomu jeziku se odigravao u amplituda od približavanja i udaljivanja. Tako su Fabijan Hauser i Gašpar Glavanić sredinom 19. st. bili za hitro približavanje, Mihovil Naković za usmirenje na sridnjoj liniji, dokle je Mate Meršić Miloradić početkom 20. st., bar u teoriji, za radikalno približavanje, ča je ali odlučno odbijao Martin Meršić st.

d) Po priključenju većega dijela zapadnougarskih Hrvatov Austriji i pre­imenovanju u Gradišćanske Hrvate preuzme austrijanska grana glavnu brigu o jezičnoj normi. U prvoj polovici 20. st. je to dosljedno produženi koncept iz prošle periode obnove jezika, a u drugoj polovici stoljeća mor­fološka obnova u želji za izjednačenjem pismene norme s hrvatskim knji­ževnim jezikom. Zastupniki su bili predstavniki novinarstva, školske vlasti i sveučilišna mladina. Početo od 80-ih ljet prošloga stoljeća pak dojde do potpunoga zaokreta i novijega normiranja gradišćanskohrvatske pismene jezične norme.

Promjene u fonološkom sistemu

Razvitak samoglasničkoga sistema