Jur u praslavskom razdoblju se je kazala tendencija pojednostavljivanja i rasterećivanja naslijedjenoga složenoga indoeuropskoga sistema. Ta tendencija se je nastavila i u oblikovanju hrvatskoga vokalizma.

Praslavski jezični sistem je bazirao na opoziciji dugih i kratkih samoglasnikov i sadržavao pored dugih i kratkih monoftongov (/i/, /e/, /a/, /u/) i diftonge ili dvoglase (/ei/, /ai/, /eu/, /au/, /em/, /am/, /en/, /an/, /il/, /ir/, /ul/, /ur/). Svi prednji samoglasniki (/i/ i /e/) su bili meki i palatalizirali su suglasnike, za kimi su stali. Rezultati tih palatalizirajućih procesov živu u jeziku i danas. Zadnji samoglasniki su /u/ i /o/ i svi oni, ki se ostvaruju izmed /u/ – /o/ – /a/. Sridnji je /a/.

Značajnu ulogu u tom prvotnom preoblikovanju samoglasničkoga sistema praslavskoga jezika je odigrala tendencija otvaranja slogov (tj. oblikovanje sloga tako, da završava na samoglasnik). Polag te tendencije su se svi zatvoreni slogi otvarali, a to ili otpadanjem krajnih suglasnikov, ili pretvaranjem diftongov u monoftonge, ili premetanjem samoglasnikov i sonantov (metateza likvida). Monoftongizacijom diftongov su nastali pored postojećih samoglasničkih fonemov i neki novi. Tako /ei/ > /i/, /ai/ > /ě/ ili /i/, /eu/ > /u/, /au/ > /u/, /em/ > /ę/, /am/ > /ǫ/, /en/ > /ę/, /an/ > /ǫ/, /il/ > /ḷ’/, /ir/ > /ṛ’/, /ul/ > /ḷ/, /ur/ > /ṛ/. Fonem /ě/ (jat), o čijoj izgovornoj vridnosti su mnogi znanstveniki različitoga mišljenja, je iz reda prednjih samoglasnikov, a u hrvatski govori je ishodišće ijekavskih, ikavskih i ekavskih refleksov. Fonemi /ę/ i /ǫ/ su nazali ( nosni samoglasniki). Fonemi /ḷ’/, /ḷ/, /ṛ’ /, /ṛ/ nazivaju se slogotvorne likvide.

Daljnji razvitak ishadja iz novih odnosov u suglasničkom sistemu, ki nastaje po monoftongizaciji diftongov. Samoglasniki, ki su bili različni po kvantitetu, počeli su se razlikovati i po kvalitetu, pak je zato za svaki samoglasnički kvalitet bio vezan odredjeni kvantitet. Nove promjene su se vršile samo kod primarnih monoftongov, a ne i kod samoglasnikov, ki su rezultat monoftongizacije diftongov. Tako primarno kratki samoglas­niki daju: /i/ > /ь/, /e/ > /e/, /a/ > /o/, /u/ > /ъ/, a primarno dugi: /ī/ > /i/, /ē/> /ě/, /ā/ > /a/, /ū/ > /y/. Fonem /y/( jeri) se nahadja na izgovornoj skali izmed /u/ i /i/. Fonemi /ь/ (jer ili meki poluglas) i /ъ/ (jor ili tvrdi poluglas) su kratki i nimaju punu vokalnu vridnost. Zato se nazivaju poluglasi. Prvi spada med prednje, a drugi med zadnje samoglasnike. Tako se pri kraju praslavske epohe oblikuje samoglasnički sistem od 11 fonemov, od kih su neki samo kratki, a neki samo dugi, i od slogotvornih likvidov, ke su bile palatalizirane ili nepalatalizirane, a mogle su biti i duge i kratke.

Takov samoglasnički sistem su naslijedili i pojedini slavski jeziki u dohistorijski faza svojega razvitka, tako i hrvatski. On je morao vladati i u crikvenoslavskom vrimenu, u dobi njegovoga prvoga grafijskoga sistema (druga polovica 9. st.), ar u njem postoju grafemi za sve te foneme. Za ta samoglasnički sistem postojala su odredjena distribucijska ograničenja:

a) samoglasniki /ь/, /ъ/, /ě/, /y/ nikada nisu mogli stati na početku riči, nego su dostajali protezu, ku su ali mogli dostati i ostali samoglasniki, i to prednjojezični /j/ i zadnjojezični /v/, npr. *ьdǫ postalo je jьdǫ (> idǫ > idem); *ęti postalo je jęti (> jeti =’uzeti’) prema vъzęti (> uzeti); *ęzykъ  postalo je językъ (> jezik); od *ъpiti postalo je vъpiti ( > upiti = ’vikati, zazivati, vapiti’);

b) prednjojezični samoglasniki mogli su stati samo za palatalnimi i palataliziranimi suglasniki, a zadnjojezični za nepalatalnimi;

c) hijat se je unutar riči odstranjivao u svi položaji zvana na granici prefiksa i osnove.

U razdoblju pred razvitkom hrvatskih pisanih spomenikov su izvršene u samoglasničkom sistemu još neke bitne promjene, izazvane naglasnimi promjenami i tendencijom za pojednostavljivanjem sistema. Naglasne promjene su stvorile mogućnost duženja kratkih samoglasnikov (zvana poluglasa) i kraćenje dugih. Tim samoglasničkim sistemom se je ostvarila nova kvantitetna opozicija, a dotadašnji novi samoglasniki prez kratkih parov /y/, /ę/, /ǫ/ su brzo prešli u foneme, ki su bili najbliži po mjestu artikulacije: /y/ > /i/, /ę/ > /e/, /ǫ/ > /u/. Na ta način je smanjen broj samoglasničkih fonemov, a osnovni kontrast med njimi je ponovno kvantitativan.

U tom novom suglasničkom sistemu su samo poluglasi /ь/ i /ъ/ ostali prez para, ar se zbog svoje specifične artikulacije nisu mogli dužiti. Oni su se vrijeda kvalitativno izjednačili. Na ti način stvoren je artikulacijski nesimetričan samoglasnički sistem, u kom se na temelju kasnijih hr­vatskih refleksov za poluglase pretpostavlja odredjeni sridnji samo­glas­nički kvalitet izmed /e/ i /a/ (tzv. šva – bilježi se /¡/), a za /ě/ vridnost zatvorenoga /e/ (med /e/ i /i/ – bilježi se /ẹ/), u kom nij bilo simetrije prednjih i zadnjih samoglasnikov:

i u
ẹ
e o
¡
a

Daljnji jezični razvitak je išao u smiru ukidanja onih fonemov, ki su pačili simetriji samoglasničkoga sistema, tj. poluglasa i jata, i to tako, da su se i oni reflektirali u foneme, ki su bili najbliži po mjestu artikulacije. Tako je poluglas u najvećem dijelu hrvatskoga područja dao /a/.

Jat je dao /i/ ili /e/, odnosno i kombinaciju obadvih elementov. U većini štokavskih ijekavskih govorov se je jat u dugi slogi ostvario kot /Ë/, /ije/, u kratki kot /je/, /i/ ili /e/, uvijek odvisno od fonološke okoline i akcenta v. § 1839-1841.

U govori sjevernoga i sridnjega Gradišća je /ě/ dao /i/ ili /e/ – uglavnom po zakonu Jakubinskoga: /e/, kad stoji /ě/ pred /t, d, n, l, r, s, z + a, o, u, Ø/, u svi drugi slučaji se reflektira u /i/. Samo rijetkokrat je za palatali /a/ (npr. gnjazdo). Refleks jata se je od druge polovice 19. st. pod uticajem jezične reforme u matičnoj zemlji pisao kot /ě/, ča se je ali dost brzo napustilo. Ostalo je /e/, /i/, /ie/, u 20. st. i /ije/, /je/.

Poluglas se je u odredjeni položaji mogao izgubiti. Ta pojava je poznata pod nazivom redukcija poluglasa, dokle se reflektiranje u drugi samoglasnik zove vokalizacija poluglasa. Na ta način se je hrvatski samoglasnički sistem znatno pojednostavio. On je reduciran na pet samoglasničkih fonemov: /i/, /e/, /a/, /o/, /u/ i dvoglasnik /Ë/.

Svi oni moru biti dugi i kratki, a zlišana su dvoja ranija distribucijska ograničenja. Petočlani samoglasnički sistem se je probio u čakavski govori od 12. stoljeća, a u štokavski od 14. stoljeća. I spomenuti ijekavski refleksi su potvrdjeni jur od 14. stoljeća.

Samoglasnički sistem gh. jezika pokazuje simetriju kratkih i dugih vokalov:

Gradišćanskohrvatski je grana hrvatskoga jezičnoga stabla i bio je jezič­no do 16. stoljeća unutar jezičnih promjenov u korpusu narodnoga tijela.

Za gradišćanskohrvatski vokalizam ne moremo bezuvjetno postaviti tvrdnju, da se je do krajnosti i konzekventno probilo rasterećivanje i pojednostavljanje samoglasničkoga sistema, ar je ostvario vokalizaciju poluglasa kot /a/ ili /e/: danas/denas (< dnьsь), a jata kot /i/ ili /e/, ko se je izgovaralo kot /ie/ u dugi slogi, a kot /e/ u kratki, npr.: bȋliti, bijȇlo/bijélo, bèlī se. Tako je ostvaren, zapravo prenesen iz stare domovine samoglasnički sistem s petimi fonemi: /i/, /e/, /a/, /o/ i /ě/(ie), ki moru biti kratki i dugi.

U praslavskom fonološkom sistemu su pored samoglasnikov bili slogotvorni i fonemi /ḷ/ i /ṛ/. Oni su preuzeti iz indoeuropskoga /ḷ/ i /ṛ/, prošli kroz baltoslavsku fazu /il/, /ir/, /ur/, /ul/, ča je u praslavskom dalo /ḷ’/, /ṛ’/, /ḷ/, /ṛ/, odnosno bili su palatalizirani i nepalatalizirani. Ta razlika se je održala u neki slavski jeziki, ali u južnoslavski se je ona vrlo rano izgubila. Jur crikvenoslavski spomeniki pokazuju nesigurnost u pisanju lь, rь i lъ, rъ. U južnoslavskom prajeziku su se slogotvorne likvide izjednačile s prvobitnimi slijedi /lь/, /rь/, /lъ/, /rъ/.

U većini hrvatskih dijalektov se je slogotvorno /ṛ/ očuvalo do danas.

Od slogotvornih fonemov /ḷ/ i /ṛ/ se je u gh. očuvalo samo /r/. Ostvareno je sprohodnim samoglasnikom: /a/ > /ar/ kod štokavcev u Čembi i Vincjetu: sarp, sarce, karv, harž, čarna, harbat, ili /e/ > /er/, kot serp, serce, kerv u neki govori južnoga i sridnjega Gradišća i u starjoj književnosti: mercha str.  16, szerchenie 30, szterpliniem terpte 72 GM-DP II, cheterta 3, obdersaval 48, vernih mertvih 105 HE 1732, szmert 1, pervi 151, kervoloki 240 EK-ČP ali istotako i kot /r / srp, srce, krv kod Vlahov, južnih čakavcev, Poljancev, Hatov, u neki seli sridnjega Gradišća i u noviji književni ostvarenji: mrtve 727, srditosti 257, drhteće 379 IČ-VH, držali 70, smrtni 129, prvoj 491 NZ.

Slogotvorno /ḷ/ se je od početka 14. st. u većini hrvatskih govorov počelo reflektirati kot /u/ (u neki kajkavski govori kot /o/, ko se je ali razlikovalo od prvobitnoga /o/, a jednako je refleksu /ǫ/, ada /ḷ/ = /ǫ/).

Slogotvorno /ḷ/ se u ghkj. reflektira u /u/: dužan HK 9, pun HK 3, stup B/P-DV 243, suze B/P-DV 143. Postoji i dibok B/P-DV 247 i dibine EK-ČP 166 kade /ḷ/ daje /i/, to su ali rijetki slučaji.

U ghkj. je /y/ dalo /i/, iznimku čini samo krylo > kreljut EK-ČP 223 i lisica > lesica EK-ČP 88.

Nazalno /ǫ/ i /ę/ su skoro beziznimno dali /u/ i /e/, iznimka je sobota HK 52 uz subota u noviji teksti. Samo u osnovi žęd- daje /ę/ u gh. /a/: žaja, žajati, žajan.

Tipična za gh. čakavšćinu je redukcija nenaglašenoga /o/ u /u/. Starja pismenost skoro ne pozna tu pojavu, ali od Kragela i Ficka je vrlo proširena, npr.: kulik, tulik, ovulik se pišu konzekventno, ostale riči minjaju forme: gotov – gutovo EK-ČP 152, oblok – ubločić LB-HZ 18a i sp., ali postoju i neopravdane forme: opućene – upućene LB-HZ 311, ogasi – ugasi JŠ-MC 200 i sp.

Poluglasi