U ljudskoj komunikaciji riči ne ostaju nepreminjene, nego se većina njih u odvisnosti od gramatičkoga sadržaja minja u izrazu, dokle njevo leksičko značenje ostaje nepreminjeno.

Uzmimo rič prijatelj. Kad u razgovoru kanimo nekoga informirati o svojem prijatelju, more se rič prijatelj pojavljivati u pojedini rečenica u različni obliki.

On mi je dobar prijatelj.

Ne poznam boljega prijatelja.

Teško ćeš najti bolje prijatelje.

S dobrim prijateljem prebavim mnogo vrimena.

Dobri prijatelji pomažu jedan drugomu.

A u svi rečenica se povida o licu ili lici iste vrsti, istih osebin. To se izriče poredicom glasov prijatelj, ka je u svi ti riči ista, ada je ona nositelj lek­sičkoga značenja.

Dio riči, ki sadržava leksičko značenje, zove se osnova, odnosno oblična (morfološka) osnova.

A različni dijeli, ki stoju za osnovom i kimi se ada riči razlikuju jedna od druge, zovu se (oblični) nastavki.

Po tom se na morfološkoj razini riči dilu na osnovu i nastavak. U riči žnjači i žnjačica su žnjač- i žnjačic- osnove, a nastavki su -i i -a.

Izraz more biti i izostajanje morfa. U riči mak se sadržaj NA jd. m. r. izražava izostajanjem morfa nastavka, odn. nultim morfom. U tom slučaju se govori o nastavku nula.

Diljenje riči na osnovu i nastavak zove se morfološka analiza riči, a vršimo ju na morfološkoj razini riči.

Sve riči s istom osnovom, ke se ada odnašaju na isti pojam, a razlikuju se samo po nastavki, zovu se obliki riči. Kot predstavnik cijele grupe oblikov, kot osnovni oblik, se gleda on, ki je najmanje odvisan od ostalih riči. Na primjer je u grupi oblikov prijatelj, prijatelja, prijatelje, prijateljem, prijatelji najsamostalniji oblik prijatelj, a prijatelja, prijatelje, prijateljem, prijatelji su obliki riči prijatelj.