U hrvatskom su se poluglasi u odredjeni položaji ili reflektirali u drugi samoglasnik (vokalizirali) ili su se izgubili (reducirali). Razvitak u drugi slavski jeziki pokazuje, da su se poluglasi još pred raspadom praslavske zajednice razvili u dvi varijante, slabu i jaku. Slaba pozicija je bila podložena gubljenju (redukciji), jaka, ka je imala veću artikulacijsku snagu, se je reflektirala u drugi fonem. Slabe varijante su se nahadjale na kraju riči i u slogu ispred jake varijante ili ispred nekoga drugoga samoglasnika. Jake varijante su se nahadjale u slogu ispred slabih varijantov ili pod naglaskom, npr. tьma, tьmænъ, tæmьna, tæmьnica > tma, tman, tamna, tamnica; šьp‡tъ, šæpъta > špat, šapta; staræcь, starьca > starac, starca; s‡nъ, sъna > san, sna; dænь, dьna > dan, dna; l‡žь, lьži > laž, lži; væsь, vьsega > vas ( → sav), vsega ( → svega) itd.

Poluglasi su se najprije izgubili na kraju riči. U idućoj fazi je pak došlo do njevoga gubljenja, odnosno do reflektiranja u drugi samoglasnik u ostali položaji. Pretpostavlja se, da je do izgubljenja slaboga poluglasa došlo u 10. i 11. st., a do vokalizacije jakoga u 12. st. Mora nam biti ali jasno, da se ni ti procesi nisu dogadjali najednoč, niti da se je to dogadjalo po cijelom jezičnom prostoru i u isto vrime.

Zgora spomenuti primjeri za slabu i jaku poziciju pokazuju, da se pravilni refleksi i redukcija poluglasa ne podudaraju s današnjim sta­njem u jeziku. Redukcija poluglasa u slabom položaju se konze­kventno vrši samo na kraju riči. U ostali položaji se nij držala konzekventnost. Osebito ne onde, kade bi nestankom poluglasa bio nastao suglasnički skup težak za izgovor ili onde, kade bi pravilno zaminjanje reflektiranoga ili reduciranoga poluglasa minjalo korijenski dio riči.

Kad bi redukcijom poluglasa nastao neprihvatljiv skup, vokalizira se i slabi poluglas, najvećkrat u dvosložni riči, npr. daska < dъska, magla < mъgla, staklo < stьklo, žanjem < žьnjǫ itd., zatim čakavsko malin < mъlinъ, maša < mьša (< – lat. missa) i dr.

U drugi slučaji djeluje u jeziku analogija, pak se zato prema oblikom, ki imaju pravilan refleks poluglasa u korijenskom dijelu riči, ta refleks uspostavlja i u obliki, kade je poluglas bio u slaboj poziciji. Analoški lik osnove riči s refleksom poluglasa na mjestu, kade očekujemo njegovu redukciju, se čudakrat javlja iz fonetskih razlogov (npr. laž, laži < l‡žь, lьži namjesto laž, lži), ali je i primjerov s analoškim likom osnove, i kad redukcijom slaboga poluglasa ne nastaje suglasnički skup težak za izgovor. Tako npr. u indirektni padeži imenice dan dolazi /a/ na mjestu slaboga poluglasa (dan, dana < dænь, dьna – po glavnoj imeničkoj dekli­naciji, ali je sačuvan i starji oblik za G jd. dneva, L jd. dne/dnevi/ dnevu; analoški lik prema osnovnoj riči je i prilog danas < dьnæsь namjesto dnas). Isto tako je s riči, izvedenimi iz korijena tam- (< tьm-), u kom je prevladao refleks poluglasa prema oblikom, u ki je poluglas bio u jakom položaju. Po ž. r. tamna (< tæmna) govori se i u m. r. taman namjesto tman (< tьmænъ), a prema taman i tamnica (< tæmьnica) govori se i tama (< tьma).

Poluglas se je pod naglaskom redovito reflektirao u /a/, a u jednosložni riči je uvijek bio pod naglaskom. Tako i u pokazni zamjenica tъ, sь > ta, sa (+ -j → taj, saj /= ’ovaj’, ’ov’ ) u čakavskoj upitno-odnosnoj zamjenici ča (< čь).

U ghkj. se tъ vokalizira u ta; bivši sa(j) se pojavljuje samo u učvrsnuti adverbijalni izrazi kot je to va se dobo EK-ČP 256, od se dobe HE 135, od sih dob PD 37, do si(h) dob LB-HZ 210.

Zamjenica ča se u tom obliku javlja samo samostalno. U prijedložni izrazi se naglasak prenaša na prijedlog, a zamjenica se s njim spaja u jednu rič, pak nastaje nač, poč, zač ( = ’na što’, ’po što’, ’zašto’).

Korijenski vokalizirani poluglas, jaki ili slabi, ponaša se kot primarni samoglasnik /a/, tj. stabilizira se na tom mjestu. Drugačije se ponaša poluglas na tvorbenoj granici. Na granici prefiksa i osnove je uvijek u slabom položaju. To je tzv. apsolutno slabi položaj. Redukcijom poluglasa najvećkrat nastane suglasnički skup. Na takovi mjesti more dojti do vokalizacije slaboga poluglasa i u slučaji, kad nastaje suglas­nički skup moguć za izgovor. Ta vokalizacija nij obavezna, zato postoju dvojaki obliki, npr. sakupiti i skupiti (< sъkǫpiti), satrti/zatrti i strti (< sъtṛti), izagnati i izgnati gh. zignati (< izъgnati), razapeti i raspeti (< razъpęti), sabor i zbor (< sъbor), obaveza i obveza (< obъvęza) itd.

Spodobno kot prefiksalne tvorenice se ponašaju i neke naglašene cjeline, ke se sastoju od prijedloga i imenice ili zamjenice. U prijedlogu se krajni (slabi) poluglas obično vokalizira namjesto da se reducira, kad bi njego­vim gubitkom završni suglasnik prijedloga i početni suglasnik iduće riči činili nedopušćen suglasnički skup ili kad uz prijedlog stoju akuzativni zamjenički obliki me, te, se (ki su nekada bili puni, tj. naglašeni). Npr. iza sna, krezame EK-ČP 40, kreza me se va žitak jide EK-ČP 40, kreza no JF-VK 328 ], medane LB-HZ 316, meda me EK-ČP 121, nada sve, preda te, preda njega EK-ČP 74, uza me EK-ČP 65 itd.

U ghkj. proširena je i osebina, da neki glagolski prefiksi u spoju imaju /i/ namjesto /a/. Na početku takove konstrukcije je po Hadrovicsu bio dvojni glagolski prefiks *iz-vy- (> iz-y-) s glagoli izibrati i zignati, a ostali su se stvorili po analogiji. Tu pojavu tumači izoliranom fonemskom pojavom kot refleks /ъ/ u / y > i/ izъ, sъ, odъ, razъ, npr.: izibrati – brati – odibrati; zignati – odignati – razignati; ziznati – raziznati; zizvati itd.

Na granici osnove i sufiksa se poluglas u jakom položaju reflektira u /a/, u gh. i u /i/ i /o/, a u slabom položaju se prez iznimke reducira. Tako nastanu razlike med nominativnimi i ostalimi padežnimi obliki imeničkih, pridjevskih i zamjeničkih sufiksov, u ki je nekad bio poluglas. To su imenički -ac, -ak (< -æcь, -‡kъ), pridjevski -ak, -an (< -‡kъ, -‡nъ), zamjenički -av (< -‡vъ). Npr. starac – starca – starcu; sinak – sinka – sinku; sladak – slatka; čudan – čudna; kakav gh. kakov – kakva gh. kakova itd. Takovo /a/, ko se kot rezultat refleksa odnosno redukcije poluglasa u jedni obliki neke riči pojavljuje, a u drugi ne, naziva se nepostojano a. Ono se javlja u N jd. imenic, neodredjenih oblikov pridjeva i pridjevskih zamjenic m. r. Zvana toga se ono još javlja u G mn. imenic m., ž. i sr. r., ke su u sufiksu imale poluglas. G mn. je nekada završavao na poluglas, zato je sufiksalni poluglas pred njim bio u jakom položaju ter se je reflektirao u /a/, ko je zadržano i po dodavanju poluglasa u hstj., npr. borācā, otācā (< -æcь  → -æc → -¡c → -ac, → -ācā); sinakā, mačākā (< -‡kъ  → -‡k → -¡k → -ak → -ākā); bukāvā (< -‡vъ  → -‡v → -¡v → -av → -āvā), ali ne u ghkj.: borcev, ocev, sinkov, bukvov …

Zbog lagljega izgovora se je zadržalo nepostojano /a/u riči kot mrtvac G. jd. mrtvaca.

Imamo i rijetke slučaje, da se redovito /a/ zamini s /e/: dьnьsь – denas HE 5, EK-ČP 12 uz danas HE 125, meč HE 9- mьčь, zeti (vъz-ęti) – zami LB-HZ 316, zemi LB-HZ 18, EK-ČP 13, tamnica, temnost EK-ČP 325; pridjevski završetki -ьnъ > -an, -en: dostojen HE 15, obilen HE 105, stalen EK-ČP 64, 90, 399; neke imenice, pridjevi i prilogi na -rъ, -rь, > -er; veter EK-ČP 312, dober HK 104, EK-ČP 35, ošter EK-ČP 28, nuter EK-ČP 356, a na /a/ samo mudar EK-ČP 356 i nutar.

Nepostojano a čudakrat stoji na mjestu sekundarnoga poluglasa, tj. takovoga poluglasa, ki se je razvio po tom, kad je ispao krajni poluglas, pak je na kraju riči ostao suglasnički skup težak za izgovor, a to su svi završni skupi zvana /st/, /zd/, /št/ (u gh. /šć/), /žd/. Sekundarni poluglas se pojavljuje: U N jd. imenic m. r., npr. mozak (< mozgъ  → mozg → moz¡g → mozag → mozak; papar (< pæprь  → pæpr → pæp¡r → papar); vjetar (< větrь  → větr → vět¡r → vjetar), istotako u posudjenica s osnovom na suglasnik + /r/: bakar, cedar, centar, decembar, ministar, tigar i dr.; u N jd. neodredjenoga oblika pridjeva m. r.: dobar (< dobrь  → dobr → dob¡r → dobar); G mn. ž. r sestara (< sestrъ  → sestr → sest¡r → sestarā), gh. sestar i dr.; u glavni broji sedam, osam (< sedmь, osmь  → sedm, osm → sed¡m, os¡m → sedam, osam); u glagolskom obliku jesam (< jesmь  → jesm → jes¡m → jesam).

Nepostojano a ima u G mn. cijeli red imenic novijega ili stranoga porijekla s osnovom na suglasnički skup, npr. koncerata, gh. koncertov; društava, gh. društav; banaka, gh. bankov, maraka, gh. marak (ili markov), pušaka, gh. pušak (ili puškov/pukšov).

Suglasnički skupi /st/, /zd/, /št/ (u gh. /šć/), /žd/ bili su od davnine ostvarivi na kraju riči, zato se u riči, ke završavaju ovimi suglasničkimi skupi, sekundarno nepostojano a ne javlja, npr. gost, kost, mladost, grozd, drozd, plašt, gh. plašć, prišt, gh. prišć, ali i mušt, prepošt u gh.

U riči tudjega porijekla su mogući i drugačiji završni skupi, pa u nji u N jd. ne dolazi do sekundarnoga nepostojanoga a, npr. lift; bicikl; boks; seks; obelisk; kamp; gigant, klijent, student, gh. študenat; mart, gh. marc, marciuš itd. Ali se i u takove suglasničke skupe more umetnuti sekundarno nepostojano a, zato postoju i dvojaki obliki, npr. akcent – akcenat, dijalekt – dijalekat, koncert – koncerat, parlament – parlamenat, talent – talenat itd., ali samo Egipat, Franak, franak...

Redukcija poluglasov je imala mnogo dalekosežnije posljedice za fonološku strukturu od posljedic njevoga prijelaza u drugi samoglasnik. Skrsnućem poluglasa u slabom položaju razbijena je praslavska tendencija otvorenih slogov i pomaknuta je granica sloga. Slog i rič nisu već morali završavati samoglasnikom. Tako su se unutar riči našli jedan uz drugoga suglasniki, ki nisu sačinjavali prihvatljiv suglasnički skup, pak je zato došlo do raznovrsnih suglasničkih promjenov (jednačenje, razjednačivanje, ispadanje, sažimanje), pak i do stvaranja novih suglas­ničkih fonemov, dotada nepoznatih u suglasničkom sistemu (/f/, /ǯ/). Zgubitak poluglasa je prouzrokovao i cijeli red naglasnih promjenov.

Refleksi jata (ě)