Za stari hrvatski fonem jat pretpostavlja se vridnost zatvorenoga /e/ (/ẹ/), a to znači, da se na artikulacijskoj skali nahadja izmed samo­glasnikov /i/ i /e/. U štokavskom i čakavskom samoglasničkom sistemu ta fonem nij imao svojega para med samoglasniki zadnjega reda, i zato pelja tendencija za artikulacijskom simetričnošću sistema njegovomu izjednačenju s drugim fonemom, najbližim po mjestu artikulacije.

U većini kajkavskih govorov je imao ta fonem svoj par u zatvorenom /o/ (/Õ/) (refleksu /ǫ/ i /ḷ/) i zato se je održao u sistemu i izjednačio s refleksom poluglasa. Tako u kajkavskom samoglasničkom sistemu postoji simetrija prednjih i zadnjih zatvorenih samoglasničkih fonemov: /ẹ/ (< /ě/, /ь/) i /Õ/ (< /ǫ/, /ḷ/).

U čakavski govori su u ostvarivanju jata ishasnovali obadvi mogućnosti za uspostavljanje simetrije samoglasničkoga sistema, razvivši ikavski i ekavski refleks. Po refleksu jata dilimo zato čakavske govore u ikavski (južnočakavski), ekavski (sjevernočakavski) i mišani ikavsko-ekav­ski (sridnjočakavski) govor, u ki je refleks jata uvjetovao mišoviti red (npr. bel – biliti, cel – ciliti, del – diliti, leto – litinja). U mišoviti čakavsko ikavsko-ekavski govori je u sistematiziranju refleksa jata znatnu ulogu odigrala analogija (uticaj nominativnoga oblika na indirektne padeže, infinitiva na ostale glagolske oblike, osnove riči na izvedenice).

U gradišćanski čakavski govori se je ostvario pretežno ikavsko-ekavski refleks, npr. dite, leto v. § 168. A zato, ča se je u pisanoj tradiciji probila takova tendencija, prevagnula je ona i u književnom jeziku. Npr.:

/i/

vrime GM-DP1, 8, divica GM-DP1,12, bižati HK 60, brime EK-ČP 44, zadrimale EK-ČP 54, kripost HK 29, umriti EK-ČP 127, rižući EK-ČP 168, vidro EK-ČP 312, zvire EK-ČP 356,

/e/

mesti GM-DP1, 22, dela GM-DP1, 37, be’li EK-ČP 218, ce’na EK-ČP 275, le’no LB-HZ 414, re’tko EK-ČP 10, 37, 56, ste’ni EK-ČP 37, te’la HK 114, ve’nac EK-ČP 85, 276, 373,

/e/ /i/ (korijen ima e, izvedenice i reflekse):

de’le EK-ČP 82 – diliti HK 96 – dile’nje EK-ČP 107 ; prez me’re EK-ČP 37, 42, 344 – miriti EK-ČP 110 ; zase’de EK-ČP 24 – sidite HK 61 – nasleduje HK 16 – poslidnjič EK-ČP 181 ; dvi le’ti JŠ-MC 244,

/a/

gnjazda EK-ČP 88, va nadra EK-ČP 250.

U adverbi doli, gori je /ě/ reflektirano u /i/. U riči kadi i sagdir/svagdir, svakudir je -di na izgled nastalo od -dě, ali ovde, onde, drugde potiču od staroga -de.

U gradišćanskohrvatski čakavski govori se je zadržao u većini sel iz zatvorenoga /e/ razvijeni dvoglasnik/diftong /ie/ u dugi slogi, koga su pokušavali u pismu izbigavati. U sistemu glasnikov je mjesto /ie/ nesta­bilno i zato naginje na defonologizaciju. Izgovorna forma postoji i danas, dokle se u gramatičkoj kodifikaciji probija dvofonemski slijed /ie/, ki se je u pismu kodificirao kot /i/ /je/ i /ije/.

Miloradićev rukopis ima još: diel, liet Pismo, 24.9.1915., obied, mied [sic!], tielo, zriel [sic!], cviet Pesimistam, Uz grob, liet, sied, viera Na nož, cielo, liena Krpa,, danas se to piše: cijelo, cvijet, dijel/dio, lijena, ljet, med, objed, sijed, tijelo, vjera, zreo.

Najsloženiji razvitak je doživio fonem jat u štokavski, i to u ijekavski štokavski govori, ki su osnova današnjemu hstj. Ekavski govori (srbi­jansko-vojvodjanski) su ishasnovali prijelaz jata iz zatvorenoga /ẹ/ u /e/. U hrvatski štokavski govori razvija se u toku sridnjega hrvatskoga razdoblja iz zatvorenoga /ẹ/ dvoglasnik /Ë/ u dugi i kratki slogi. Njegovo mjesto u sistemu je istotako nestabilno kot i mjesto zatvorenoga /ẹ/, zato on tendira defonologizaciji. Kratki dvoglasnik je vrijeda prešao u dvofonemski slijed /je/, a dugi tendira dvosložnomu (trofonemskomu) redu /ije/. Ta proces ali do danas nij završen.

S druge strani je defonologizacija dvoglasničkoga refleksa jata mogla izazvati i asimilaciju unutar samoga dvoglasnika /Ë/: ako prvi dio dvo­glasnika asimilira drugi, nastane sekundarni ikavski refleks; ako drugi dio asimilira prvi, dojde do sekundarnoga ekavskoga refleksa. Tako na­staju sekundarni ikavski i ekavski govori.

Štokavska grupa se dili na zapadnoštokavsku i istočnoštokavsku pak torlačku u Srbiji. Zapadnoštokavska je od 12. st. početo bliža čakavskoj i kajkavskoj grupi, a istočnoštokavska torlačkoj. Torlačka grupa je raz­vila tzv. balkanizme. Od 15. st. početo se štokavske varijante približavaju jedna drugoj, osebito u akcentuaciji (novoštokavska akcentuacija).

Gh. štokavska i vlaška grupa nisu mogle izvršiti to približavanje, ar su se njevi govorniki tokom 16. st. iselili iz svojih prvobitnih krajev i zadržali starozapadnoštokavski tip hrvatskoga jezika, ki je u mnogom spodoban jeziku čakavske i kajkavske grupe.

Direktni ikavski, ekavski i mišoviti refleksi jata u čakavski govori su znatno starji i imaju slijeda u prvi pisani spomeniki, i zato se pretpostavlja, da je ta proces završen u 13. st. Pisanje staroga grafema za jat u glagoljički i ćirilski (bosanički) spomeniki kasnijih stoljeć je posljedica pisarske tradicije.

U ijekavski govori su od samoga početka refleksi jata odvisni od kvantiteta sloga. U današnjem hstj. se na mjestu dugoga sloga piše ije, ča se u izgovoru ostvaruje većinom jednosložno (diftonški), a na mjestu kratkoga jata je, npr. bijel, blijed, mlijeko; djed, mjera, mjesto, vjera itd. Ograničenja su ispred /j/ i ispred /o/ (< /l/), kade od jata nastane /i/, ko je kratko. U primjeri, kade nij obavezno zaminjanje /l/ s /o/, ostaje neizminjen refleks jata. Npr. smijati se (< smějati sę), grijati (< grějati), sijati (< sějati); bijaše (< bějaše); noviji (< nověji), stariji (< starěji), htio – htjela (< htělъ – htěla), gh. htila, letio – letjela (< letělъ – letěla), gh. letila; dio/dijel – dijela (< dělъ – děla), bio/bijel – bijela (< bělъ – běla), cio/cijel – cijela (< cělъ – cěla) itd., ali samo j eo (gh. jio), sjeo.

Gradišćanskohrvatski štokavski i vlaški govori reflektiraju jat pretežno sa

/i/: briza, cipit, dilo, dite, misto, pivac, pine, slip, vinac, vitar, ždribe itd.,

ali i s /e/: vera, cesta, sieno, tielo.

U suvrimenom hstj. kot i u ghkj. prepoznajemo sloge s refleksom jata po alternaciji (zaminjanju) refleksa jata u razni gramatički obliki jedne riči ili u različni riči, izvedeni iz iste osnove. Te alternacije su u hstj.: ije/je, ije/e, ije/i, ije/Ø, je/i, je/ije, e/ije, e/je, i/ije, u ghkj.: ije/je, ije/e, ije/i, i/ije, je/i, a odvisne su od kvantiteta sloga. Zvana suvrimenih refleksov jata one djelomično obuhvaćaju i prijevojne alternacije iz dohistorijskoga razdoblja, ke su istotako nastale kvantitativnimi promjenami osnovnoga sloga, npr. leći – lijegati, gh. - ligati, liti – -ljivati, umrijeti, gh. umriti – umrem i dr. Po alternaciji se slogi s ijekavskim refleksom jata razlikuju od slogov s primarnim fonemskim slijedom, npr. brijem, mijem; kutije, zmije; nijedan; bijenale, orijent itd.

U ghkj. /ě / daje /i/, ograničeno /e/, ko se piše čudakrat u starji spomeniki kot /é/, more biti ali i mišano /i/ i /e/ u istoj osnovi, npr. léto – litinja ali prez mišanja u pojedini riči.

ě/i

bižati (< běg-) HK 60 ; človik (< člověkъ) HK 106 ; dite (< dětę) HK 97 ; grih (< grěchъ) HK 9 ; kripost (< krěp-) HK 29 ; lip (< lěpъ) EK-ČP 2 ; misec (< měsęc) HK 3 ; nim (< němъ) EK-ČP 139 ; plin (< plěnъ) HE 24 ; rič (< rěčь) EK-ČP 125 ; odsić (< sěk-) EK-ČP129 ; triba (< trěb) EK-ČP 21, 139 ; vidro (< vědro) EK-ČP 312 ; zvire (< zvěrь) EK-ČP 356.
Glagoli sa starim završetkom -ěti u infinitivu imaju -iti: sъměti – smiti, želěti – želiti, gorěti – goriti, chlepěti – hlepiti, skrьběti – skrbiti, visěti – visiti; chotěti – otiti, hotiti, titi,

ě/e

bél (< bělъ) EK-ČP 218 ; céna (< cěna) EK-ČP 275 ; cvét (< cvětъ) B/P-DV 55 ; déd (< dědъ) EK-ČP 50 ; lén (< lěnъ) EK-ČP 337 ; mésto (< město) HK 95 ; pred (< prědъ) B/P-DV 20 ; rétko (< rědъkъ) EK-ČP 10 ;
télo (< tělo) HK 22 ; vénac (< věnьcь) EK-ČP 85 ; zrél (< zrělъ) EK-ČP 6 ; železo (< želězo) EK-ČP 399,

ě/e/i

cél HK 84 – zacili B/P-DV 143 (< cělъ); délo HK 97, nedilja HK 39
(< dělo); obéd EK-ČP 339 – jisti EK-ČP 55 (< ěd-); méra EK-ČP 63
– miriti EK-ČP 110 ; prelipi i prečisti B/P-DV 139, priprost EK-ČP 2
(< prě-); suséd EK-ČP 408 – siditi EK-ČP 166 (< sěd-); sléd EK-ČP 418
– poslidnjič EK-ČP 181 (slědъ-); vék B/P-DV 198 – uvik EK-ČP 70
(< věkъ),

ě/a

gnjazdo EK-ČP 88 (< gnězdo), nadra EK-ČP 250 (< nědra),
samo te dvi riči.

Samoglasničke alternacije