Fonemskom okolinom je uvjetovan prijeglas (Umlaut). U starji jezični razdoblji je bilo čuda već distribucijskih ograničenj, a zato je bilo i čuda već pojavov prijeglasa. Tako u prethistorijskom vrimenu prednji samoglasniki /i/, /e/, /ь/ nisu mogli stati uz nepalatalne suglasnike /k/, /g/, /h/, a zadnji samoglasniki /y/, /o/, /ъ/ nisu mogli stati uz palatalizirane suglasnike. Tako dojde do prijeglasnih alternacijov i/y, e/o, ь/ъ, npr. u glavnoj imeničkoj deklinaciji N jd. m. r.: oračь, otьcь, krajь – vḷkъ, drugъ, vṛhъ; I jd. m. r.: oračemь, otьcemь, krajemь – vḷkomь, drugomь, vṛhomь; I mn. m. r.: orači, otьci, kraji – vḷky, drugy, vṛhy; NAV jd. sr. r.: polje – selo; I jd. sr. r.: poljemь – selomь; NAV jd. sr. r. pridjeva: vrǫće (> vruće) – toplo; G jd. zamjeničko-pridjevske deklinacije: mojega, našega; vrućega – onoga, toga, dobroga itd. Kad su se zgubili poluglasi i /y/, zgubila su se i distribucijska ograničenja vezana uza nje.

Prijeglasna pojava je bila i alternacija ě/i, y/ę i y/i u deklinacijski nastavki.

Npr. je nekada u DL jd. imenic na -a i u L jd. imenic m. i sr. r. glavne deklinacije namjesto nastavka -ě za palatalnimi i palataliziranimi suglas­niki bio nastavak -i, a u L mn. imenic m. i sr. r. glavne deklinacije namjesto -ěhъ nastavak -ichъ, npr. ženě – duši; bobě, vḷce – orači, otьci, kraji; selě, věcě – poļi, lici; boběhъ, vḷcěhъ – oračihъ, otьcihъ, krajihъ; selěhъ, věcěhъ – poļihъ, licihъ. Tako je bilo i u zamjeničkoj deklinaciji, npr. I jd. těmь – simь, GL mn. těhъ – sihъ, D mn. těmъ – simъ, I mn. těmi – simi. U G jd. i NAV mn. imenic na -a i u A mn. imenic m. r. glavne deklinacije bio je za palatalnimi i palataliziranimi suglasniki namjesto nastavka -y nastavak -ę, npr. ženy, rǫky – dušę, zemļę; vḷky, bogy – oračę, otьcę, kraję. U I mn. imenic m. i sr. r. glavne deklinacije bio je za palatalnimi i palataliziranimi suglasniki namjesto nastavka -y nastavak -i, npr. bogy, vḷky – orači, otьci, kraji; sely, věky – poļi, lici.

Po ti alternacija u deklinacijski nastavki su se razlikovale nepalatalna i palatalna imenička, zamjenička i pridjevska deklinacija. One su ukinute fonološkimi i morfološkimi promjenami. Tako je u suvrimenom jeziku ostala produktivna samo alternacija o/e, ali njoj su počeli pačiti analo­gijski i disimilacijski procesi, i zato se /o/ javlja i za palatalnimi suglas­niki, npr. Bečom, zecom, Franjo, Mićo; našoj; prijateljevati i prijate­ljovati itd.:

stvoriteljom EK-ČP 63, 85, križom LB-HZ 154, 392, Judašom EK-ČP 53, octom JŠ-MC 138 uz octem JŠ-MC 124, diliteljom EK-ČP 52, plačom EK-ČP 138.

Prijeglasom se tumači i stara alternacija /ě/ s /a/ (od onoga /ě/, ko je nastalo od /ē/) za /č/, /ž/,/š/, /j/, /št/ (gh. /šć/), /žd/ u glagoli 2. razreda III. vrsti: kričati, bježati, gh. bižati, bojati se, vrištati, gh. vrišćati – vidjeti, gh. viditi, trpjeti, gh. trpiti. Najprvo je /ě/ (</ē/) palatalizirao suglasnik pred sobom (po prvoj palatalizaciji), a zatim su palatalni suglasniki izazvali prijeglas samoglasnika /ě/ u /a /: *krikēti, *legēti, *bojēti sę, *vriskēti, *zvizgēti > *krikěti, *legěti, *bojěti sę, *vriskěti, *zvizgěti > kričěti, *ležěti, *bojěti sę, *vrištěti, *zvižděti > kričati, ležati, bojati se, vrištati, gh. vrišćati, zviždati.

Prijeglasna je i čakavska dijalektalna izmjena /ę/ u /a/ za /č/, /ž/, /j/, npr. počati (< počęti), žaja (< žęd’a), jazik (< językъ) itd., a prijeglasna je i izmjena /ě/ u /i/ pred /o/ (< /l/) i pred /j/; smijati se (< smějati sę), sijati (< sęjati), letio (< letělъ), dio/del (< dělъ), grějati – grijati, bijel/bil (< bělъ), cijel/cio (< cělъ) itd. Ali samo jio/io.

Alternacije uvjetovane morfološkimi i tvorbenimi kategorijami se dogadjaju na korijenskom dijelu srodnih riči. One su nastavak indoeuropskih jezičnih procesov i zato su skupne svim indoeuropskim jezikom, a rezultat su uglavnom kvantitativnih i naglasnih promjenov, ke su se dogadjale u korijenskom dijelu riči u odredjeni tvorbeni i morfološki kategorija indoeuropskoga prajezika, zato su i predmet poredbene indoeuropske gramatike. One su se javljale pod odredjenimi zakoni, ali pokidob su posljedice vrlo davnih procesov, očuvale su se samo djelomično i ne moru se ni u jednom jeziku dosljedno pratiti. Te alternacije u korijenu riči poznate su pod nazivom prijevoj ili apofonija (Ablaut). Njimi se ne minja temeljno značenje riči, nego se riči preminu u nove tvorbene i morfološke kategorije.

U hrvatskom jeziku se u prijevojni alternacija moru pojaviti svi samo­glasniki, odnosno fonemski slijedi kot njevi refleksi, pak još i nenazoč­nost samoglasnikov. Nekad su se javljali i svi oni samoglasniki, kih već nij u jeziku. U jednom prijevojnom redu se nikada ne pojavljuju svi samo­glasniki, a najgušće su prijevojne alternacije dvih samoglas­nikov. Npr.:

– Ø (< ь)/ ije (< ě)/o/a/i/: mrtav (< mrъtvъ), mrem (< mьrǫ) – mrijeti, gh. mriti (< *mērti) – umoriti – umarati – umirati

– e/ije (< ě)/je (< ě)/i/a/o/: teći – hstj. tijek – utjecati, gh. uticati – natakati – tok

– e (< ę, e)/ ije (< ě)/a/o/: leći, ležim (< leći, lęg-) – hstj. lijegati, gh. poligati – polagati – log, položiti

– i/ije (< ě)/oj/: liti, lijevati, gh. livati – loj

– e/ije (< ě) /i/o/: reći – riječ, gh. rič – proricati – prorok

– a/(< ъ)/i/(< y)/u/: dahnuti – dihati – duh

– i/o/a/: piti – pojiti – napajati

– Ø (< ъ)/e/i/o/: brati – berem – birati – izbor

– e /(< ě)/i/o/: vreti, gh. vriti – izvirati – izvor, gh. zviranjak

– e/Ø/: jesam (< j-esmь) – su (< sǫtъ)

itd.

Samoglasničke alternacije u korijenu riči se koč-kada moru razumiti samo djelovanjem analogije. Npr. se iterativni glagoli dostaju produže­njem samoglasnika, pak se po tipu pomoliti – pomaljati, gh. (z)maljati, utopiti – utapati, kade /a/ nastaje duženjem prvobitnoga /o/, dostaje i /a/ prema sekundarnomu /o/ (< /l/) u prianjati – prionuti (prilьpnǫti); prema proreći – proricati dolazi /i/ i u tipu posegnuti – posizati namjesto posézati (< posęzati); u prezentu sjedim refleks /je/i/ (< ě) dohadja analogijom po infinitivu sjesti, akoprem je u prezentu bio /ę/ (< sędǫ – sěsti, gh. sjesti, sjednem, gh. sjedem) itd.

Ostale samoglasničke promjene

Zijev