Akoprem se na gh. jezičnom prostoru govoru svi tri hrvatski dijalekti, čakavski još i u dvi varijanta, se je probio za književnu rič čakavski govor današnjega sridnjega i sjevernoga Gradišća. Dogodilo se je to u vrime baroka pomoću franjevcev, ki su razvili „čvrst, gotovo jedinstven, narječju nadredjen književni jezik … 66 “

Na polju izvorne, sobom doprimljene leksike se moru ustanoviti uticaji i naslage susjednih jezikov, tako ugarskoga, nimškoga i slovačkoga, a ne u poslidnjem redu i uticaj vjerskih izdanj i rječnikov zagrebačke biškupije. Te veze sa starom domovinom ali nisu imale dost intenziteta za diblje reforme u jeziku, ipak su mogle očuvati svist o zajedničtvu hrvatskoga jezika i davale podloge, poticaje za daljnji razvitak hrvatskoga jezika u zapadnoj Ugarskoj, ka krajina je od 1921. priključena većinom Austriji i dostala ime Gradišće, od čega imamo naziv gradišćanskohr­vatski.

Turcizmov, zvana nekoliko rijetkih primjerov, u gh. skoro nij, ča svidoči o vrimenu preseljenja u novu domovinu 67.

Obnovljenje i proširivanje znanja na svi područji je od sredine 19. st. izazvalo i potriboću stvaranja novih riči, ali istotako i preuzimanje tudjih. Od toga vrimena se počinje svisno novousmirenje po uzoru hstj. s vrlo produktivnimi rezultati, ko dura sve do danas.

Prvi popisi riči su se pojavili u školski knjiga od 19. st., veći rječnik od Fabijana Hauszera sredinom toga stoljeća, ki se ali oslanja na ilirske rječnike i zato nij došao u školsku upotribu. Krajem 20. st. su se pojavili, u obdjelivanju djelatne zajednice i skupnom pomoću Zemlje Gradišća i Republike Hrvatske, dva sveski gradišćanskohrvatskoga jezičnoga bogatstva kot minimum gradišćanskohrvatske pismene književne riči (1982., 1991.) i dva sveski pravne terminologije (1999.).