Zamjenice su riči, ke zaminjaju druge imenske riči (nomina). Zamjeni­cami se pokazuje odnosno upućuje na bića, dugovanja, svojstva i koli­čine.

Zamjenice dostaju svoje točnije značenje ili iz diskurza ili iz govorne situacije. One se upotribljavaju:

a) kad nij potribno imenovati neko biće, dugovanje ili neki pojam ili njevu osebinu, ar je to jur poznato iz onoga, ča se je reklo, i zato je dost, da se zamjenicom samo uputi na to, npr.:

Glej Marga, kakove guske ima ova ženska. Tvoje i moje su nek gusići uza nje. IB-P 154 – Čekala je na ov hipac s onim mirnim veseljem, ko zna samo on ćutiti, ki je svoj cilj dostignuo. AB-SL 13 – Njim pristoji znanost, tebi slipa vjera,/ Čast visoka za nje, poniznost je za te. MMM-J 228

b) kad naliže govornika i slušatelja, ar onda nij potribno nikakovo imenovanje, samo u slučaju, da se mora označiti, je li naliže govornika ili slušatelja ili nekoga tretoga, npr.:

Ti se skrbi za tvoje posle, a ja ću se za moje. – Pitaj nje, ako meni ne vjeruješ. AB-SL 83

c) kad se ne zna, ka imenica ili ki pridjev bi se morao upotribiti, npr.:

Sigurno je onde komu-tomu rekla dobro jutro. JČ-SS 70 – Ali svaki, ki zna mnogo povidati, mora koč-toč i nešto slagati. FB-NK 16 – I za nju se j’ ka-ta krpica ziznala. MMM-J 181 – U njegovoj glavici su se počeli radjati svakorjački plani. IH-PS 70 – Naš dobri gospodin … ostavili su u našem žepu kakov srebrni slijed. IH-PS 92

Zamjenice su leksičke i gramatičke riči. One ništa ne imenuju, nego samo izražavaju različne odnose med govorniki ili različno znanje govornikov o dugovanji ili osoba, o ki se govori.

Zamjenice dilimo po njevoj funkciji i po značenju. Po funkciji razlikujemo imeničke i pridjevske zamjenice prema tomu, je li zaminjaju imenicu ili pridjev.

Imeničke zamjenice su: lične, povratna, upitno-odnosne gdo, ča/što, ki i neodredjene zamjenice, ke su od njih načinjene.

Po značenju se zamjenice dilu na lične, posvojne, povratne, pokazne, upitne, odnosne i neodredjene.

Lične zamjenice