U razvitku suglasničkoga sistema je razvitak u velikom završen u praslavskom vrimenu. Tendencija u jeziku je bila razvitak prema otvorenim slogom, a to je značilo otpadanje krajnih suglasnikov, premetanje starih slogovnih granic med suglasniki, ki su pripadali različnim slogom (heterosilabičnim) u položaju za samoglasniki. Susjedni slogi, od kih je jedan završavao a drugi počinjao suglasnikom, preoblikovali su se tako, da se je slogovna granica premetnula za samoglasnik, i tako je idući slog mogao započeti suglasničkim skupom (samoglasnik – suglasnik/suglasnik – samoglasnik > samoglasnik/su­glasnik – suglasnik – samoglasnik).

Tako je u istom slogu (u tautosilabičnom položaju) došlo do susjedskoga položaja raznovrsnih suglasnikov, ki po pravili podiljenja fonemov u pra­slavskom jeziku nisu mogli stati skupa. Zato dolazi zbog distribucijskih ograničenj do različnih pojavov unutar tih novostvorenih suglasničkih skupov. Neke od tih pojavov su uticale i na izmjenu dotadašnjega praslavskoga suglasničkoga sistema.

Praslavski suglasnički sisem je bio:

/b/, /d/, /g/, /h/, /j/, /k/, /l/, /m/, /n/, /p/, /r/, /s/, /t/, /v/, /z/.

Temeljni razlog distribucijskih ograničenj je bilo približavanje artikula­cije susjednih fonemov. To približavanje se je uvijek vršilo u pravcu jed­noga fonema u skupu, to je u pravcu prvoga ili drugoga. Med suglasniki je to zvećega u pravcu drugoga suglasnika.

Svi početni suglasnički skupi su bili pravi suglasnički skupi. Oni su se većinom sastojali od šumnika i sonanta ili od dvih šumnikov, od kih je prvi tjesnački, a drugi zatvorni.

Premetanjem slogovne granice nastali su nepravi suglasnički skupi. U nji je došlo do različnih glasovnih promjenov, ke su ali u pojedini praslavski dijalekti bile vrlo različne i tako dale različne rezultate.

U južnoslavskoj jezičnoj grupi su nepravi suglasnički skupi prešli u prave (npr. *dt > st: *ved/ti, *krad/ti > ve/dti, kra/dti > ve/sti, kra/sti), ili su izgubili svoj prvi član (npr. *rad/lo > ra/dlo > ra/lo, dad/mь > da/dmь > damь, plet/la > ple/tla > ple/la itd.), ili su zaobajdeni metatezom likvidov (npr. *gor/dъ > gra/dъ > grad, *pel/va > plě/va > pljeva, gh. pli/va itd).

U hrvatskom suglasničkom sistemu su neka ispadanja suglasnikov prepričena dodatnim umetanjem još jednoga suglasnika, npr. u glagolu tipa grepsti – grebǫ, tepsti – tepǫ umetnut je analogijom na glagole gristi, nesti tematski suglasnik /s/ i u infinitiv * grebti, *tepti, da u suglasnički skupi /bt/, /pt/ ne dojde do ispadanja prvoga člana i da se ne izgubi veza infinitivne i prezentske osnove : grepsti – grebem, tepsti – tepem. U staroslavskom su ti glagoli još glasili greti – grebǫ, teti – tepǫ.

Jotacija