Jotacija je pojava iz praslavske epohe. U njoj se je u nepravom suglasničkom skupu na drugom mjestu našao suglasnik /j/ (jota), ki se je združio s prethodnim suglasnikom u novi palatalni suglasnik. Rezultat te pojave su novi suglasnički fonemi:

/č/ (< /k/ + /j/) – luča (< *lu/kja ), gh. luč

/ž/ (< /g/ + /j/ i /z/ + /j/) – lъžь (< *lъgjь), voženъ (< *vo/zjenъ)

/š/ (< /h/ + /j / i /s/ + /j/) – suša (< *su/hja), nošenъ (< *no/sjenъ)

/r’/ (< /r/ + /j/) – mor’e (< *mo/rje), gh. morje

/ļ/ (< /l/ + /j/) – voļa (< *vo/lja)

/ń/ (< (n/ + /j/) – końь (< *ko/njь)

/t’/ (< /t/ + /j/) – svěťa (< *svě/tja), gh. svića

/d’/ (< /d/ + /j/) – med’a (< *me/dja), gh. medja/meja

U stari gh. teksti od /lj/ nastaje u većsložni riči čudaputi depala­tali­zirano /l/, u prvom redu u riči sa sufiksom -tel: batritel B/P-DV 36, dilitel EK-ČP 10, naučitel B/P-DV 36, otkupitel HK 12, vračitel EK- ČP 37, zveličitel HK 12, a u riči sa samoglasničkim završetkom ostaje palatizirano: ljubitelje EK-ČP 76, roditelji HK 12, pretelji HK 50, krstitelju B/P-DV 7.

Apstraktni glagoli imaju iznimno rješenje : mišlenje B/P-DV 12, otkuplenje B/P-DV 259, trplenje B/P-DV 12.

Pridjevi trpni imaju redovito -lj-: preljubljeni B/P-DV 11, pozdravljen B/P-DV 141.

Pred /i/ se /l/ sekundarno palatalizira: željiti HK-43, privoljiti HK-45, prestriljiti B/P-DV 25.

I /nj/ je u stari gh. teksti čudaputi nepalatalizirano, a u mladji palatalizirano : oganj, načinjen, juternjici ali i /n/: učineno HK 37, sužanstvu B/P-DV 10. Apstraktne imenice na -enje i -anje čuvaju zvećega /nj/ trpnoga pridjeva: činjenje, zvonjenje.

Dogadja se i sekundarno palataliziranje u neki glagoli pred /i/: učinjiti HK 5, hinjiti EK-ČP 177, gnjiti PD 119, analogno i sanj EK-ČP 40, sanja, gnjus LB-HZ 429.

Staro palatalizirano /r’/ se more najti samo u pojedini riči, kot je to: morje LB-HZ 2a, EK-ČP 167, najgorji EK-ČP 56, u ostali riči tvrdo /r/: večera, čuvari, umoren itd.

U gh. teksti se /dj/ pojavljuje kot /j/ ili /dj/, starje /gy/: tuji HE 126 – tudji HE 127, rojak HE 32 – rodjak HE 112, osujen HE 44 – osudjen HE 49, žajan HE 36 – žadjaju HE 128 itd.

Noviji teksti su konzekventniji u odredjeni riči: tuji, mlaji, rja, uherjavila, ali /j/ i /dj/: * žed-ja > žaja, *grad-ja > graja/gradja, iterativ: pohajati, zaslajati kot i zbudja, potvrdjava, posudjenice /dj/: andjel, evandjelje.

Samo u teksti po Drugom svitskom boju se je pojavio grafem /đ/: đaki ŠZ-Čt 9, sađa ŠZ-Čt 11, narođenju ŠZ-Čt 23, između ŠZ-Čt 103, ki je u medjuvrimenu skrsnuo iz gh. grafemskoga sistema.

Rijetke su i pojave, da /ž/ pred /e/ daje /r/: more (može), proreni (proženi) PD 201; /v/ daje /h/ u mrahunac, mrhunac EK-ČP 418.

Sekundarna jotacija kot posljedica ispadanja reduciranoga samoglas­nika, kot tьj > tj i dьj > dj, se poklapa s prvom jotacijom tьj = t + j > ć prijeće/prijetje B/P-DV 53, 57, zaviće/zavitye B/P-DV 58, cveće/cvijeche JŠ-MC naslov, svića; dьj = d + j > dj : orudja EK-ČP 23, tuđa/tudja ali i meja, tuja.

(Stari sufiks -je (< -ьje) za bezvučnim suglasnikom daje -će, npr. oklopće EK-ČP 379, za zvučnim - dje i dalje -je: orusgie > orusdje > dana s oružje.)

Jotacijom usnenih suglasnikov /p/, /b/, /m/, /v/ nastaju suglasnički redi /pļ/,/bļ/, /mļ/, /vļ/, npr. kupļenъ (< *ku/pjenъ), grabļenъ (< *gra/bjenъ), zemļa (< *ze/mja), lovļenъ (< lo/vjenъ). U znanosti se je držalo, da je to umetanje neetimološkoga /l/, ko se zove epentetsko l.

Jotacijska promjena usnenih suglasnikov /p/, /b/, /m/, /v/ u /pļ/, /bļ/, /mļ/, /vļ/ se u ghkj. ne vrši dosljedno. Nedosljednost je veća u starji teksti, npr. kopjem, zdravje, po sem drivju B/P-DV 63.

Posljedice praslavske jotacije su dva redi suglasničkih fonemov, nepalatalni (nenepčani) i novi palatalni (nepčani), odnosno tvrdi i meki:

nepalatalni suglasniki:
/b/, /d/, /g/, /h/, /k/, /l/, /m/, /n/, /p/, /r/, /s/, /t/, /v/, /z/

palatalni suglasniki:
/č/, /ž/, /š/, /j/, /ļ/, /ń/, /r’/, /t’/, /d’/

Palatalizacija